Stanišić i Simatović: doživotna robija ili oslobađajuća presuda? | Politika | DW | 14.04.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Ratni zločini

Stanišić i Simatović: doživotna robija ili oslobađajuća presuda?

U završnim riječima na drugom haškom suđenju šefovima Državne sigurnosti Srbije tužilaštvo je tražilo kaznu doživotnog zatvora za obojicu; njihove obrane potvrđivanje oslobađajuće presude, izrečene u prvom procesu.

Tri prva dana ovog tjedna u Haagu su tužioci i zastupnici obrana na ponovnom suđenju Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, obrazlagali završne argumente. U sudnici nasljednika Haaškog tribunala, čiji službeni naziv je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, bio je to pretposljednji čin ovog maratonskog procesa, koji je počeo još 2003. podizanjem optužnice za ratne zločine počinjene u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dvojica visokih funkcionara Državne sigurnosti Srbije u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji optuženi su da su od 1991. do 1995. godine osnivali, naoružavali, organizirali obuku i financiranje paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubojstvima i progonom nesrpskog stanovništva s ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije s područja kninske krajine i istočne i zapadne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz općina Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini.

Završne riječi bez nazočnosti optuženih

Optuženi Stanišić i Simatović nisu nazočili završnim riječima ovog neobičnog suđenja, s obzirom na to da im je odobrena privremena sloboda u Srbiji.

Franko Simatović za vrijeme prvog suđenja

Franko Simatović za vrijeme prvog suđenja

Neobičan je proces jer im se sudi po drugi put. Godine 2013. odlukom Raspravnog vijeća nizozemskog suca Alphonsa Orieja obojica su oslobođena svake krivice. Po obrazloženju u presudi, donesenoj većinom glasova vijeća, njihovi postupci nisu bili "konkretno usmjereni na činjenje zločina". Tu formulaciju pojam, princip, standard ili doktrinu, kako je sve nazivana, uveo je tadašnji predsjednik Haaškog tribunala, američki sudac Theodor Meron, mada tako nešto ne postoji ni u pravilima ni u praksi Haaškog tribunala. To je vjerojatno opredijelilo Žalbeno vijeće da prihvati žalbu tužilaca i zaključi da je Raspravno vijeće pogriješilo. U prosincu 2015. poništena je oslobađajuća presuda i naređeno je da se Stanišiću i Simatoviću ponovo sudi po svim točkama optužnice.

Drugo suđenje je počelo 13. lipnja 2017. i završeno je danas.

Tužioci: Krivica Stanišića i Simatovića dokazana i na drugom suđenju

U završnoj riječi tužilac Douglas Stringer je rekao da je i u ponovljenom postupku dokazano da su dvojica optuženih sudionici udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio "uspostavljanje teritorija s potpunom srpskom dominacijom", nasilnim i trajnim uklanjanjem nesrba s velikih područja u Hrvatskoj i BiH. Taj plan su ostvarivali jedinicama Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana i Škorpioni, koje su osnivali, naoružavali i financijski opskrbljivali, a koje su počinile teške i neizbrisive zločine nad nesrbima u ratovima u Hrvatskoj i BiH.

Od Škabrnje kod Zadra do Trnova kod Sarajeva paravojne formacije, koje su osnovali i opskrbljivali optuženi, počinile su monstruozne zločine, i zastupnici tužilaštva su to nepobitno dokazali, rekao je Douglas Stringer. U završnoj riječi on je naveo da je Milošević, koji je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata, u studenom 1995. kao svog najboljeg izvršitelja poveo Jovicu Stanišića na mirovne pregovore u Dayton. Morao je znati, rekao je Stringer, da je dva mjeseca ranije Stanišić poslao vođu Srpske dobrovoljačke garde Arkana u Sanski Most da nastavi činiti zločine, po kojima je stekao zloglasnu ratnu slavu. To je jedan od niza zločina paravojnih formacija, koje su, zahvaljujući optuženima, nastale u okrilju Državne sigurnosti Srbije i zločinački djelovale po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uz njihovu izdašnu pomoć.  Šef tužilačkog time Douglas Stringer je u zaključku završne riječi istakao da je tužilaštvo i u ponovljenom suđenju dokazalo da su Jovica Stanišić i Frenki Simatović krivi ili odgovorni za progone i zločine nad najmanje 340 000 žrtava.

U svojstvu visokih funkcionara Državne sigurnosti Srbije obojica su znatno doprinijeli udruženom zločinačkom pothvatu od 1991. do 1995., čiji je cilj bio "uspostavljanje teritorija koji su Srbi smatrali svojom", nasilnim i trajnim uklanjanjem drugih naroda s velikih područja dvije države, Hrvatske i BiH. Kampanja ovog obujma bila je moguća jedino zahvaljujući tome što su je pripremale grupe pojedinaca koji su imali moć i sredstva, a prije svega namjeru da takav udruženi zločinački pothvat i ostvare.

Kako se riješiti Arkana i Škorpiona

Zastupnici obrane dvojice optuženih su osporavali sve što su tužitelji naveli i u završnim riječima i u svom dokaznom postupku. Britanski odvjetnik Wayne Jordash je istakao da se sve za što tužitelji okrivljuju njegovog branjenika Jovicu Stanišića zasniva na pretpostavkama, retoričkim tvrdnjama i konstrukcijama, a ne na valjanim dokazima.

Jovica Stanišić za vrijeme prvog suđenja

Jovica Stanišić za vrijeme prvog suđenja

Državna sigurnost Srbije, a ni Stanišić kao njezin načelnik, tvrdio je Jordash u završnoj riječi, nisu osnovali ni Arkanove Tigrove, ni Škorpione niti ijednu od paravojnih formacija koje su u ratu harale Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, a još manje im izdavali naređenja. Naglasio je da Stanišić, na primjer, nikada nije ni sreo Arkana niti razgovarao s njim. U kninskoj krajini je, kao i drugi optuženi Frenki Simatović, boravio samo u obavještajnoj funkciji, što je osnovni zadatak svake službe državne sigurnosti, pa i Srbije. Poticao je organiziranje zaštite ugrožene srpske manjine u Hrvatskoj i obučavanje policijskih snaga za samoobranu srpskih sela, daleko od svake ideje da formira jedinice za etničko čišćenje nesrba, a još dalje od udruženog zločinačkog pothvata, za što ga tužilaštvo tereti, rekao je Jordash.

Jedinice koje su, osim u Hrvatskoj, počinile zločine i u Bosni i Hercegovini, bile su pod kontrolom Službe javne sigurnosti Ministarstva unutarnjih poslova Srbije i njezinog tadašnjeg načelnika Radovana Stojičića Badže, tvrdio je branilac Jordash. Arkan je s Badžom, a ne s Jovicom Stanišićem, bio u bliskoj vezi i komunicirao je s njim raznim povodima. Prije toga, još 1991., bio je u bliskoj vezi s ministrom unutarnjih poslova Radmilom Bogdanovićem. Naoružanje je dobio iz krugova Vojske Jugoslavije dok je sa svojom Srpskom dobrovoljačkom gardom, koju je sâm osnovao, boravio u Erdutu, prije nego što će se rasplamsati sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nikakve veze s njim i djelovanjem Srpske dobrovoljačke garde Jovica Stanišić kao načelnik Državne sigurnosti Srbije nije imao, tvrdio je Jordash.

Odvjetnici Frenkija Simatovića također su inzistirali na tome da njihov branjenik baš nikakve veze nije imao s Arkanom i njegovom gardom, a još manje sa "Škorpionima". Ta paravojna jedinica bila je u sastavu tzv. „Srpske vojske Krajine" i boravila je na području tzv. "Republike Srpska krajina". U Bosni i Hercegovini je bila kratko po "specijalnom zadatku", kad je kod gradića Trnovo u blizini Sarajeva nemilosrdno ubila grupu zarobljenih Bošnjaka, o čemu kao svjedočanstvo postoji video snimak.

Mada ni tužitelji ni odvjetnici optuženih nisu izričito spominjali formulaciju "konkretne (ne)usmjerenosti", ona je na izvjestan način bila prisutna u sudnici Mehanizma. Postala je čuvena u kronici presuda Haaškog tribunala i oko nje su se lomila i još  se lome pravosudna koplja, prije svega što takva formulacija ni princip ne postoje u praksi Haaškog tribunala, a ipak je presudno utjecala na donošenje nekih presuda.

Kakva će biti odluka vijeća suca Burtona Halla, pred kojim je održano drugo suđenje Stanišiću i Simatoviću, još ćemo pričekati. Sudeći prema praksi Haaškog tribunala, čiji je u svemu nasljednik Mehanizam, teško da ćemo odluku, to jest izricanje presude, čuti ove godine.

Preporuka uredništva