Srbija: Vučićeve "rasklimane" vanjsko-političke stolice

Srpsku vanjsku politiku, kao i praktički sve ostalo, vodi jedan čovjek: Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije.

Vlada Srbije je samo nijemi promatrač diplomatskih dogovora i poslovnih aranžmana s pojedinim zemljama, i to je i razlog zašto je ta politika obilježena improvizacijama i osobnom agendom predsjednika Srbije. Tome bi trebalo dodati i činjenicu da se i geopolitički događaji promatraju iz vizure jednog čovjeka, i da se na temelju toga kroje daljnji potezi Srbije na vanjskopolitičkom planu.

To u praksi znači da Aleksandar Vučić na temelju samo njemu znanih parametara procjenjuje svjetske događaje i pokušava se predstaviti javnosti kao čovjek s kristalnom kuglom, koji kao nekakav TV prorok govori kada će i gdje izbiti rat, tko se sve sprema na ovaj ili onaj potez  i tko će biti protiv koga i s kim. Kao ilustracija potpunog odsustva kolektivne analize može poslužiti i nedavno Vučićevo upozorenje suradnicima u Srbiji, tijekom jednog inozemnog posjeta, da ništa ne komentiraju iz domena vanjske politike dok se on ne vrati, jer mogu nešto pogrešno izgovoriti i pokvariti njegove vanjskopolitičke vizije.

Vučićeve megalomanske ambicije

Ako se, dakle, samo jedan čovjek bavi diplomacijom Srbije u svjetskim okvirima nije čudno to što vanjskopolitički komentator Boško Jakšić domete srpske vanjske politike ocjenjuje kao fijasko:

„Aleksandar Vučić se i dalje drži politike četiri stolice vanjske politike, koje su se u međuvremenu prilično rasklimale, posebno nakon rata u Ukrajini. Nema više mjesta za četiri stolice, ali Vučić u svojoj megalomanskoj ambiciji misli da je veliki globalni igrač, što je na kraju dovelo do toga da Srbija nema nijednog pouzdanog saveznika ni na Istoku ni na Zapadu“, ističe naš sugovornik za DW.

Korupcija kreira vanjsku politiku

Srbija nema nikakvu strategiju vanjske politike, kaže za DW Naim Leo Beširi, direktor Instituta za europske poslove, i dodaje „kako to nije slučajno“:

„Ako nemate strategiju to znači da se ne oslanjate na čvrste činjenice, koje govore da bi Europska unija trebala biti osnovni stup vanjske politike. To onda ostavlja prostor Aleksandru Vučiću, koga srpska vlada u tom smislu uopće ne ograničava, da šibicarenjem na vanjskom planu dobiva samo ono što njemu osobno ide u korist, i ljudima oko njega koji se enormno bogate. Vanjska politika se kreira prema korupciji i osobnom dobitku, a ne zarad boljitka života građana Srbije“, ocjenjuje Beširi za DW.

Nesumnjivo je da posljednjih mjeseci režim provodi intenzivnu vanjskopolitičku kampanju, ali je i ona obavijena velom misterije. Osim predsjednika Vučića u kampanju se donekle uključilo i Ministarstvo vanjskih poslova i po običaju, osim fraza o strateškom partnerstvu i nekakvim neodređenim poslovnim pothvatima, ostalo je nejasno jesu li tamo dogovarani neki važni poslovi ili su se tražili saveznici za borbu protiv obojene revolucije. Reklo bi se da je Srbija spremna surađivati sa svima osim sa zemljama Europske unije, za čije članstvo se bar deklarativno zalaže.

Skromne gospodarske koristi

Epilog svega toga su male gospodarske koristi za Srbiju, naglašava Naim Leo Beširi, „i tu je najčešće riječ ili o prodaji oružja ili nuđenje nekih srpskih resursa". „Ako pratite propagandu vlasti vi vidite da je prosto nevjerojatan broj strateških partnera koje Srbija ima. Činjenica da Srbija nema otvorena neka važna poglavlja s EU-om govori da Srbiji nitko ne vjeruje i da se ona ne vidi kao pouzdan partner. Kada se odnosi s EU-om zaoštre, Vučić odmah traži podršku u Pekingu, i EU u tim trenucima pravi neke ustupke režimu, što mislim da nije dobar pristup EU-a", smatra Beširi.

Europska unija pokazuje prevelik stupanj tolerancije prema režimu Aleksandra Vučića, naglašava Boško Jakšić jer se ona, po njegovim riječima, „u Srbiji predstavlja kao centar zavjere protiv Srbije, kao podrška obojenoj revoluciji ili kao propali projekt". Vučić se u tom odnosu vraća svojim radikalskim korijenima i objašnjenje je jednostavno, on nikada nije govorio o vrijednostima liberalne demokracije na kojima počiva EU. To njega nikada nije zanimalo i to bi netko u Bruxellesu trebao shvatiti“, skreće pažnju Jakšić.

Diplomatske rute na aktualnoj vanjskopolitičkoj kampanji Srbije pokazuju da je uglavnom riječ o zemljama koje se ne mogu pohvaliti uzornom demokracijom. Aleksandar Vučić je tako veliku pažnju posvetio odnosima s Azerbajdžanom, odletio je usred sukoba s Iranom u Ujedinjene Arapske Emirate, Srbiju je proglasio najvećim prijateljem Afrike u Europi, a u Velikoj Britaniji se pojavljuju i tekstovi u kojima se veliča Vučićeva mudra vanjska politika. I u Srbiji se Vučićev ples na više stolica kod njegovih pristaša vidi kao genijalna vanjskopolitička strategija.

"Isti se istom raduje"

Isti se istom raduje, komentira Naim Leo Beširi i napominje kako „zbog toga Vučić svoje partnere traži u autokratskim vlastima". „Nije baš skoro viđen u nekoj zemlji u kojoj postoji vladavina prava, a i kad se pojavi to je kada praktički kupi svoje prisustvo kroz neke nepovoljne aranžmane za Srbiju, kao na primjer u Francuskoj. Isto tako u vremenima ratnih sukoba prodaje oružje Izraelu ili Ukrajini. To je strategija nekoga tko želi nešto ušićariti, to je ratno profiterstvo, što je Vučić bio i devedesetih godina i što je i danas. Mnogi na to neće zatvoriti oči i to će koštati građane Srbije“, upozorava direktor Instituta za europske poslove.

Lista Vučićevih saveznika je sastavljena od autokrata, populista, nacionalista i despota, primjećuje Boško Jakšić. Naš sugovornik također kaže da je „sukob s Iranom doveo Vučića u još jednu neugodnu poziciju, jer je dosta energije uloženo u odnose s Izraelom i Amerikom, koji trpe kritike i njihovih saveznika".

„Mislim da se na Trumpa ne može utjecati preko Izraela, jer Trump voli osobne kontakte. Vučić govori o usponu odnosa s Amerikom, ali on je osobno odgovoran što su ti odnosi pogoršani. Sada je u poziciji da sjedi na hoklici i čeka hoće li se netko u Bruxellesu, Washingtonu i Moskvi smilovati da popravi odnose sa Srbijom koje je on pokvario“, zaključuje Boško Jakšić za DW.