Srbija: toplije s Hrvatskom, hladno s Bosnom i Hercegovinom

Državno čelništvo Srbije je, pjesnik bi rekao: iznenada, jednog dana, odlučio kako je vrijeme za popravljanje odnosa s Hrvatskom. Nalog koji je predsjednik Aleksandar Vučić dao svojim suradnicima glasi neka se pokrene akcija, kako je navedeno; "odleđivanja odnosa s Hrvatskom". Taj zadatak je povjeren ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću, a posjeta Zagrebu za pravoslavni Božić 6. siječnja je bila prvi korak u tom pravcu.

Odnosi Srbije i Hrvatske već godinama su na niskoj razini i uglavnom ih obilježavaju pikantne izjave političara s obje strane. Klasičnu diplomatsku komunikaciju zamijenila su medijska prepucavanja i nadmudrivanja. Hrvatska je pri tom gotovo opsesivna tema predsjednika Srbije i njegovih glasača: uspoređivanje ekonomskih (ne)uspjeha, odmjeravanje tko je bolje prošao u epidemiji kovida, procjenjivanje količine zla koje su dva naroda nanijeli jedan drugom, procjene tko ima bolju/goru muzičku estradu, stalne komparacije sportskih (ne)uspjeha... Takvo, pomalo nezdravo rivalstvo dvije države obilježilo je godine vladavine Srpske napredne stranke.

Opasnost od izolacije Srbije

Po mišljenju Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji; „rano je procjenjivati je li je ta namjera za popravljanjem odnosa iskrena ili nije. Međutim, istovremeno s posjetom Ivice Dačića Hrvatskoj, u Beogradu su i Aleksandar Vulin i Ana Brnabić govorili o Hrvatskoj kao 'ustaškoj zemlji'.“

Moglo bi se reći kako je namjera poboljšati odnose dijelom i politika podilaženja Europskoj uniji, dodaje Biserko. „Ne smijemo zaboraviti kako ovdje ne govorimo samo o odnosima Srbije i Hrvatske, već da imamo i druge neuralgične točke na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Vjerojatno se sad smatra kako bi tu trebalo pokazati neku dobru volju što se tiče regije, imajući u vidu pritiske koji dolaze iz Moskve i ideje o ’srpskom svetu’ od koje se nije odustalo.“

„Mislim da je u svakom slučaju ovo dobar trenutak za ovakav korak“, kaže za DW Zoran Stojiljković s Fakulteta političkih nauka. „Postoji potreba Srbije da ne uđe u neku vrstu europske izolacije. Odnosi u regionu su važni za proces europskih integracija, ali isto tako mislim i da je ta vrsta politizacije međusobnih odnosa izgubila snagu okupljanja i mobilizacije kod desnih snaga u obje države“, misli Stojiljković.

Milošević i nakon Miloševića

Teško je zaobići i simboliku činjenice da se poboljšanjem  odnosa bavi Ivica Dačić koji se svakako i osobno prepoznao u riječima premijera Hrvatske Andreja Plenkovića kako je „Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog režima“.

„Nasljeđe rata i ratnih politika još uvijek je problem za sve odnose u regiji“, smatra Sonja Biserko. „Srbija u tom smislu nije spremna priznati bilo kakvu odgovornost i to je očigledno nastavak Miloševićeve politike. Jer svi nosioci te politike su sad na važnim položajima i oni na svoj način tumače ono što se dogodilo“, tumači predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Autentični predstavnici te politike su se uvijek bolje razumjeli, smatra Zoran Stojiljković. „U takvim situacijama nemate koga da vam se buni s desne, nacionalne strane. Ta vrsta aranžmana između Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i sličnih stranaka u Srbiji bila je nekako trajnija i uspješnija i sve je to manje dovođeno u pitanje, nego kada su na vlasti bili Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) u Hrvatskoj i Demokratska stranka (DS) u Srbiji“, primjećuje Stojiljković.

„Republika Srpska kao ratni plijen“

Ako se i pruža ruka Hrvatskoj, s druge strane je odnos Srbije i Bosne i Hercegovine na silaznoj putanji. Beograd je ignorirao upozorenja koja su stizala iz Sarajeva neka ne prisustvuje obilježavanju Dana Republike Srpske 9. siječnja i to je svakako dodatno zakompliciralo međusobne odnose.

Razlog tome jest što je Hrvatska, kao članica EU i NATO, ispala iz „srpskog sveta“, smatra Sonja Biserko, „dok je ostala Republika Srpska kao ratni plijen od kojeg se ne odustaje. Premještanje obilježavanja 9. siječnja iz Banja Luke u istočno Sarajevo je također dodatna provokacija, jer ne znam što bi to drugo trebalo manifestirati nego spremnost na sukobe“, upozorava Biserko.

Zoran Stojiljković tu situaciju vidi kao spojene posude i smatra kako „postoji rezerva u Sarajevu prema politici Zagreba i Beograda koji ponekad povišenim glasom izražavaju bojazan za položaj pripadnika svojih naroda u Bosni i Hercegovini. Stoga se i nakon puke naznake neke normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske nervozno reagira u nekim krugovima u Bosni i Hercegovini. Tu se može vidjeti određeno strahovanje od prijetnje zajedničkog tutorstva Srbije i Hrvatske nad Bosnom i Hercegovinom“, zaključuje Stojiljković.