Srbija ″ratuje s neposlušnim građanima″ | Politika | DW | 18.07.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Srbija "ratuje s neposlušnim građanima"

Sezona krivolova na novinare koji se bave ratovima, zločinima, genocidom i dalje je otvorena, kaže Dinko Gruhonjić koji je dobio sudski proces protiv tabloida Informer.

Novinar i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić dobio je sudski spor protiv dnevnog lista  Informer zbog vrijeđanja i pejorativnog nadimka "Sabahudin", koji su novinari ovog lista upotrebljavali svaki put kad su o njemu pisali. Žalbeni sud u Beogradu je u pravomoćnoj presudi naložio odgovornom uredniku tabloida Draganu Vučićeviću da Gruhonjiću isplati 100 tisuća dinara zbog povrede časti i zabranio da se u tom mediju ponove uvrede na račun Gruhonjića.

DW: Dinko, Vi ste godinama u Srbiji izloženi prijetnjama smrću ne samo Vama, nego i Vašoj obitelji. Sada ste dobili sudski proces protiv tabloida Informera i njegovog glavnog urednika Dragana Vučićevića zbog uvreda na Vaš račun. Zbog čega ste uopće bili predmet napada?

Dinko Gruhonjić: Na žalost, moglo bi se reći da sam i ja i kolege koje se poput mene bave "neugodnim" temama, odnosno onim podsjećanjima na odgovornost za ratove, zločine, etnička čišćenja, silovanja, genocid, kao i za nepojmljivu ratnu pljačku – stalno na meti napada, targetiranja, etiketiranja, progona… Mislim da je razlog to što su danas na vlasti isti oni ljudi koji su bili politički suučesnici Slobodana Miloševića i koji bi da svi sve zaboravimo, da se izvuku od kazni i da uživaju u plodovima novca koji su stekli na užasnoj tragediji drugih. Tragediji koju su upravo ti zlikovci režirali. Novinari poput mene u Srbiji imaju status nekakvih "dežurnih krivaca": izvlače nas po potrebi iz šešira i onda kreće salva napada, uvreda, jezivih psovki i kletvi, prijetnji smrću… Valjda nas pokušavaju zastrašiti, žele da postanemo paranoični, da se blokiramo, da ne možemo raditi. Ali nas na taj način zapravo i dehumaniziraju i stvaraju uvjete da se - recimo - naš eventualni nasilni nestanak s planete Zemlje zapravo može promatrati kao očekivana, gotovo potpuno "prirodna pojava". Jer, kad smo "izdajnici", ništa drugo nismo ni zaslužili nego da nas nema. Znate, Srbija više nema snage ratovati sa susjedima, ali ima snage ratovati sama sa sobom i sa svojim "neposlušnim” građanima. I ratovat će još dugo.

Kako je došlo do toga da Vam prišiju ime Sabahudin?

Da budem iskren - pojma nemam, ali to je "ime" kojim oni operiraju već 15 godina. Kad kažem oni, mislim upravo na nacionaliste, klerofašiste i slične desničare kojih je Srbija puna i prepuna, od navijačkih tribina, do samog vrha režima. Valjda su mislili da će me na taj način "etnički denuncirati", da će me iznervirati, što li? Vjerojatno je u pitanju neka "genijalna" udbaška "ujdurma". Nemam ništa protiv Sabahudina, ja sam čovjek Bosanac, volim sva naša bosanska imena. A još sam iz takozvanog mješovitog braka: majka mi je bila žena, a otac muškarac, i često im nije jasno kakvog sam etničkog porijekla pa mi se penju po rodoslovnom stablu, poput majmuna, da oproste pravi majmuni. Ali, ne želim dozvoliti da mi vrijeđaju uspomenu na pokojne roditelje koji su mi dali ime Dinko. Između ostalog, i zato sam ih tužio. Onda su oni tražili da kao dokaz priložim izvod iz matične knjige rođenih, što sam sa zadovoljstvom i učinio. Pa su tražili da dostavim i izmjene koje sam u međuvremenu unosio. Pa sam dostavio i to da izmjena nije bilo. Pa su odustali od tog "dokaza"...

Glavnom uredniku Informera, Vučićeviću je naloženo i da objavi ovu sudsku presudu u Informeru. Hoće li on to učiniti?

Trebao bi to učiniti, to je zakonska obveza, a ne pitanje nečije slobodne volje. Ali, generalno nisam optimist po pitanju poštivanja zakona u Srbiji. U ovom društvu i dalje je na snazi ono načelo starog radikala Nikole Pašića: "Zakoni su za protivnici!" Jer, da se zakoni u Srbiji poštuju i provode, "novinolike odštampotine" poput domaćih tabloida ne bi ni mogle postojati. Ne zbog nekakve cenzure, ne zbog kršenja Kodeksa novinara, nego prije svega iz razloga koji vjerojatno imaju veze s privrednim kriminalom. I ne samo s privrednim.

Vi ste zadovoljni presudom, ali hoće li ona nešto promijeniti?

Nemam iluziju da će ova presuda u moju korist bilo što promijeniti. Na kraju krajeva, nisam jedini koji je dobio presudu protiv Informera, ali očito je da njima novčane kazne ne predstavljaju veći problem. Oni se ponašaju kao da kazne ne plaćaju iz vlastitog džepa, to jest iz džepova svojih firmi, već kao da im netko drugi to plaća. I to bi bila zanimljiva tema za istraživačko novinarstvo. Ali, ako ništa drugo, tih 100.000 dinara koliko ću dobiti, uložit ću u crowdfunding kampanju Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) i naših portala Autonomija i VOICE. Da makar simbolički pokažemo da želimo zaštititi neovisno novinarstvo kao jedinu branu tabloidnom ludilu.

Prije dvije godine objavili ste na internetu sliku čovjeka koji Vam je prijetio. Šta se poslije toga dogodilo?

Ukratko - nije se dogodilo ništa, kao i u gotovo svim slučajevima kada sam prijavljivao prijetnje, a mi u NDNV-u prijavljujemo sve prijetnje koje dobijemo. To što se ti slučajevi ne razrješavaju, zapravo je jasna poruka nama novinarima koji bismo uporno "talasali" močvaru. Sezona krivolova na nas stalno je otvorena, a izostanak krivičnih sankcija je poruka da je taj krivolov dozvoljen.

Dinko Gruhonjić: Kako je moguće da je Vojislav Šešelj i dalje zastupnik u Skuštini Srbije?

Dinko Gruhonjić: "Kako je moguće da je Vojislav Šešelj i dalje zastupnik u Skuštini Srbije?"

Vi ste prije mjesec dana kritizirali i novo pravilo o učeničkim ekskurzijama Ministarstva prosvjete, po kojem djeca mogu putovati na ekskurzije samo u Srbiju i u Republiku Srpsku, dok u inozemstvo samo u posebnim slučajevima. Zašto?

Zato što me užasno nervira taj nastavak izolacionističke politike koju ova država nastavlja provoditi. A provodi je u društvu koje je, da se podsjetimo, tijekom devedesetih godina bilo pod sankcijama međunarodne zajednice zbog ratova koje je Miloševićev režim organizirao, poveo, proveo i izgubio na jugoslavenskom prostoru. Posljedice te međunarodne izolacije u koju nas je gurnuo bezumni i zločinački režim mi i danas osjećamo u našim glavama, u našem doživljaju svijeta, u našem doživljaju nas i drugih. Umjesto da se kroz obrazovanje forsira politika "otvorenih umova", da se uklanjaju mentalne blokade iz devedesetih godina 20. stoljeća, ovdje se radi upravo suprotno: te blokade se dodatno učvršćuju. Što im to znači da djeca ne mogu na ekskurzije u inozemstvo, osim kad su u pitanju maturalne ekskurzije? I što im to znači da - pored Srbije - mogu samo u Republiku Srpsku? Pa zar Republika Srpska nije dio države Bosne i Hercegovine, dakle zar i taj komadić zemlje nije inozemstvo? Jer službena politika Srbije je da poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Iz ovoga i iz brojnih drugih primjera vidimo kako ga zaista poštuje. Zato sam napisao i jedan tekst na temu učeničkih ekskurzija koje, putujući kroz Srbiju i Republiku Srpsku, zapravo putuju tragovima masovnih grobnica, a da toga naravno nisu ni svjesni. Jer je Republika Srpska prepuna masovnih grobnica, a i u Srbiji ih ima. Pa da djeca vide za kakvo bajno "srpstvo" su se borili njihovi očevi i djedovi tijekom ratova iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.

"Vojislav Šešelj je politički otac Aleksandra Vučića osobno"

Vaša kolegica, Snježana Čongradin, novinarka lista Danas bila je jučer meta Vojislava Šešelja koji ju je zbog teksta o Srebrenici izvrijeđao u Skupštini Srbije. Kako to da predsjednica Skupštine nije reagirala i kako to da nema nikakvih posljedica za njega nakon takvog govora mržnje?

Prije tih pitanja mislim da se nameće jedno predpitanje: kako je moguće da je Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, i dalje zastupnik u Skupštini Srbije, unatoč slovu zakona? I to, kao i sve što ste pobrojali jest moguće zato što je Vojislav Šešelj politički otac Maje Gojković, predsjednice republičke skupštine. Još i više od toga: on je politički otac Aleksandra Vučića osobno. S obzirom na atmosferu koja se stalno kreira u društvu, ne bih se čudio da su Šešelj i Vučić i dan-danas u dosluhu, da često komuniciraju i dogovaraju se o daljim metodama raspamećivanja građana Srbije. U svakom slučaju, ako i griješim i ako nisu u dosluhu, uopće nema sumnje da, kao što je nekada Miloševiću, Šešelj danas služi Aleksandru Vučiću kao strašilo pred licem međunarodne zajednice. Kao opasnost koja, tobože, vreba iz potaje i koja će – ako Vučić ode – možda doći na vlast. Dakle, riječ je opet o šminkanju monstruma, kao i u Miloševićevom slučaju. A Šešelj od toga, kao i oduvijek u svojoj političkoj karijeri, izvlači opipljivu materijalnu korist i kupuje kuće po Hrtkovcima, istom onom mjestu gdje je dao zeleno svjetlo za protjerivanje, maltretiranje i ubijanje vojvođanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva, a za što je osuđen pred Haškim tribunalom.

Što se kolegice Snežane Čongradin tiče, upućujem joj punu podršku na hrabrosti, a posebno na izjavi da zahvaljuje Šešelju jer je, kroz uvrede upućene njoj, zapravo vratio temu genocida u Srebrenici u fokus javnosti. To je poanta, to je prava izjava, a ne nekakva kuknjava i iščuđavanje nad Šešeljevim prostaklucima i esencijom zla koja izlazi iz njegovih usta evo već 30 godina. Kolegica Čongradin je, inače, iz redova onih kolega kojima prijete iz istih razloga zbog kojih prijete i meni. I ona, dakle, ne želi zaboraviti što su nam ratni zločinci i ratni profiteri učinili devedesetih godina 20. stoljeća. A Šešelj je ratni zločinac.

"Republika Srpska je Srbija na steroidima"

Vi ste i rođeni Banjalučanin. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju sa slobodom novinarstva i mišljenja u RS?

Kako bi rekla jedna meni bliska osoba: Republika Srpska je Srbija na steroidima! Samim tim, i stupanj represije i stupanj fašizacije društva u tom manjem bosanskohercegovačkom entitetu je još izraženiji nego u Srbiji. Oni rijetke kolege koji u mojoj Banjoj Luci još uvijek imaju hrabrosti podići glas i kazati očigledne stvari, nalaze se praktički u kućnim pritvorima, ograničen im je radijus kretanja, a glava im je u torbi. Neki su od njih, na žalost, morali napustiti grad koji toliko vole, jer im je glava doslovno bila u torbi. Čudan je taj moj rodni grad, u Drugom svjetskom ratu bio je simbolička prijestolnica Pavelićeve NDH, a sada je prijestolnica Karadžić-Mladić-Dodikove NDS…

Dinko Gruhonjić je doktor političkih znanosti i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine, docent na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i dugogodišnji dopisnik Deutsche Wellea.

Preporuka uredništva