Srbija: budućnost riječi genocid | Politika | DW | 09.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Srbija: budućnost riječi genocid

Što u zemlji Srbiji u mjesecu srpnju znači spominjanje imena istočnobosanskoga gradića Srebrenice? Odgovor će ovisiti o tomu – koga pitate.

Većini građana tijekom godine Srebrenica ne padne na pamet, osim ako politička elita, a u slučaju Srbije to su vladajući naprednjaci i njihovi trabanti, ne odluči da preko reda ubaci taj pojam u medije koji su dobrim dijelom pod njihovom kontrolom. Inače se to, skoro rutinski, događa jednom godišnje, u srpnju. Ostatak vremena vladajuća kasta uglavnom mudro šuti. Srebrenica se ne poteže kao tema, ako baš ne mora.

Marginalizirani genocid

Pitate li nekoga iz oporbenih krugova, rijetko tko će se upusti u političku ili moralističku eksplikaciju. Ako naginje političkom centru, njegove fraze će biti umjerenije. Ako je sklon desnici, odgovor na spominjanje Srebrenice bit će spominjanje srpskih žrtava u Podrinju. Negdje između ova dva stava je srpska pseudoljevica oličena u Socijalistima.

Ekstremni desničari se dijele na one koji smatraju pokolj u Srebrenici – svjetskom zavjerom i na one koji tvrde da je broj bošnjačkih žrtava propagandno preuveličan. A kloaka interneta će ponuditi i glasove anonimnih mrzitelja koji smatraju da se ništa nije dogodilo ili čak – da je trebalo ubijati više.

Na suprotnoj strani političkog spektra u nedostatku prave ljevice tu ulogu preuzimaju nevladine organizacije koje su se u Srbiji posvetile misiji izgovaranja neugodnih činjenica. Od političara se ta uloga više i ne očekuje. Kredibilitet Čede Jovanovića, koji je jednom unio riječ „genocid“ u srpski parlament potrošen je degutantnom bliskošću s naprednjacima i interesnim povezivanjem s isluženim sarajevskim političarima.

Grafit u Beogradu: Ratko Mladić

Grafit u Beogradu: "Ratko Mladić"

Outsourcing za empatiju

Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić ili Helsinški odbor sa Sonjom Biserko bili su hrabri pioniri, a sada su veterani tog posla podsjećanja ljudi u Srbiji da je netko ubijao u njihovo ime. Tako Sonja Biserko na stranici Helsinškog odbora u tekstu posvećenom dvadeset i petoj godišnjici genocida u Srebrenici podsjeća na to da ratni zločinci koji su odslužili svoje kazne po europskim zatvorima „danas zauzimaju javni i medijski prostor kao nacionalni heroji koji su se žrtvovali za srpske nacionalne interese". U Beogradu se, konstatira ona, promoviraju knjige poput one Vojislava Šešelja „U Srebrenici nije bilo genocida". Sonja Biserko opominje da poruke takvih publikacija „nisu upućene samo Bosni i Hercegovini, već prije svega srpskoj političkoj eliti i posebno mladim ljudima koji odrastaju na poricanju". Na web-stranici Fonda za humanitarno pravo predstavljen je prvi digitalni narativ „Deportacija izbjeglica u Srebrenici", nastao na osnovi istoimenog Dosjea koji je Fond predočio javnosti u srpnju 2017.

Za to vrijeme aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava prefarbavaju grafite po Srbiji na kojima se slavi Ratka Mladića i pri tome riskiraju batine. Za sve te organizacije riječ genocid nije tabu. Svakako je Srbiji prijeko potrebno to čime se bave. Ali ovakva „podjela rada“ u društvu četvrt stoljeća poslije zločina jest izraz permanentne nedovoljne spremnosti većine da prihvati ljekovitu ponudu te manjine. Činjenice su poznate, dostupne na nekoliko klikova, ali su na margini.

Moć i nemoć prava

Pravna situacija poprilično jasna – masakr u Srebrenici je označen kao genocid u haškim suđenjima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Radislavu Krstiću, Vidoju Blagojeviću, Draganu Jokiću, Ljubiši Beari i Vujadinu Popoviću. Jedini problem jest upotrebna vrijednost riječi genocid u Srbiji. Korisna je za ono što je učinjeno Srbima, a ne može da prođe za ono što su učinili Srbi. U Republici Srpskoj je proces revizionističkog odnosa prema tom zločinu još izrazitiji.

Radovan Karadžić pred Haškim sudom

Radovan Karadžić pred Haškim sudom

Početak negiranja zločina ima svoje korijene još u samom genocidnom činu. I neposredni počinitelji i nalogodavci su u srpnju 1995. vrlo dobro znali da rade nešto nedozvoljeno, nešto što bi im moglo donijeti i moralnu osudu i proces i robiju. Ma koliko netko otupio od rata, on ima makar maglovitu predodžbu o tome da masovno ubijanje nenaoružanih ljudi jest težak zločin. Inače se ne bi sakrivale masovne grobnice, ne bi ih prekopavali i kosti žrtava skrivali u takozvane sekundarne, pa i tercijarne grobnice. Narativ da „nije to bilo baš tako" pomiješan sa zavjetom šutnje potječe dakle od onih koji odlično znaju da je bilo upravo tako, jer su „to" vidjeli vlastitim očima, jer su sudjelovali, naređivali, jer nisu sprječavali. Problem je što se njihovo interesno izbjegavanje činjenica sve do danas uklapa u desetljetni poricateljski stav dobrog dijela političke i medijske kaste, ali i u opću mentalitetnu sliku po kojoj smo mi žrtve i kada smo počinitelji.

Deklaracije, rezolucije…

Ono što je prethodilo današnjem stanju jest – pored spomenutih presuda u Haagu – i čitav niz deklaracija, uspjelih i neuspjelih rezolucija.

Trebalo bi podsjetiti i na presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju Tužbe Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (odnosno protiv Srbije i Crne Gore) za genocid iz 2007. Po presudi Srbija nije počinila genocid niti je bila sudionik, ali je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njezinoj moći da ga spriječi ili kasnije da kazni i preda počinitelje. Ta presuda je kod Bošnjaka izazvala ogorčenje, dok je u Srbiji uglavnom doživljena kao opći dokaz da je Beograd čist kao suza. Dokazani grijeh nesprječavanja masovne egzekucije rado se zaboravlja.

Europski parlament je u siječnju 2009. donio rezoluciju u kojoj poziva države-članice Europske unije i države Zapadnog Balkana da 11. srpnja obilježe kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Srbija s ambicijama učlanjivanja u Europsku uniju nije mogla ignorirati pravnu i političku stvarnost u europskom kontekstu. Stoga je uslijedila deklaracija koju je usvojio srpski parlament u ožujku 2010: „Osuđujući zločin nad Bošnjacima u Srebrenici, odajući počast nevinim žrtvama i suosjećanje s njihovim obiteljima, s budućih generacija skidamo breme koje su nam ostavili pojedinci." Deklaracija o osudi zločina u Srebrenici Narodne skupštine Republike Srbije u kojoj je zabilježena ova formulacija donesena je uz puno napora i uz snažan unutarnji otpor. Kvadratura kruga je načinjena tako što je izbjegnuta kobna riječ genocid, a osuđen zločin.

U ovom nizu službenih dokumenata jedan će ostati neslužben – rezolucija o Srebrenici koju je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda 2015. predložila Velika Britanija nije usvojena jer je Rusija uložila veto.

Vučić i Srebrenica

Evolucija Aleksandra Vučića od radikalskog jastreba iz devedesetih kojem je jedan srpski život vrijedan stotinu bošnjačkih, do naprednjačkog goluba koji državnički kaže da se u Srebrenici dogodio „strašan zločin" jest poprilično spektakularna. Tko bi prije 25 godina rekao da će se lice tog političara pojaviti u lipnju 2020. na bilbordima u Srebrenici uz slogan „Zahvalna Srebrenica". Bilbord s Vučićevim likom u Srebrenici nije govorio samo o pet milijuna eura koje je Srbija 2015. obećala, a 2017. uplatila općini Srebrenica. Aleksandar Vučić je ovim „povratkom" u Srebrenicu donekle nadišao traumu koju je nosio iz srpnja 2015. kada je skoro kamenovan u Potočarima.

Aleksandar Vučić u Srebrenici 2015.

Aleksandar Vučić u Srebrenici 2015.

Oduševljenje srpskog načelnika općine Srebrenica Aleksandrom Vučićem doduše nisu dijelili baš svi, pa je jedan bilbord potrgan. Beogradski tabloidi su postupak nepoznatog nezadovoljnika nazvali „vandalizmom". Kamenje iz 2015. je u istim medijima označeno kao „pokušaj ubojstva" predsjednika Srbije. Međutim, ubijanje tisuća nenaoružanih bošnjačkih muškaraca za ove prigodne tekstopisce nikada nije bio genocid.

Breme ravnodušnosti i poricanja

Aleksandar Vučić sada ima dokaz da postoji jedna Srebrenica koja mu je zahvalna. Ona druga Srebrenica, pobijena, raseljena i unesrećena ideologijom čija je perjanica bio današnji predsjednik Srbije, ponovo u srpnju sahranjuje i oplakuje svoje mrtve.

Za brojne ljude u Srbiji, samljevene svakodnevicom i strahovima od zaraze i neimaštine, usredotočene na priču o Kosovu, ta će godišnjica najvjerojatnije ostati tek tužna crtica iz dalekog susjedstva koja ih suštinski ne dotiče. Zaborav i poricanje jesu breme koje će, usprkos lijepim riječima iz rezolucije od prije deset godina, aktualna politička i kulturna elita ostaviti budućim generacijama u amanet.

Preporuka uredništva