Sporni Handke: „poetski čovjek“ i „teritorijalni terorizam”

Andreas Platthaus je potpisao tekst o Handkeu u dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) pod nazivom „Nove prozore, molim!".

Tekst počinje konstatacijom da Handkeu nije bila potrebna Nobelova nagrada da bi postao i poznat i kontroverzan. U tekstu se najprije opisuju književni počeci iz 1966., njegov javno izražen prezir prema tadašnjem književnom establišmentu ili izvođenje njegovog kazališnog komada „Psovanje publike" u Frankfurtu koje je za jedne bio skandal, a za druge senzacija. Tu je i poznata činjenica da je 1973. Handke već sa 30 godina dobio najznačajniju književnu nagradu – Büchnerovu nagradu, ali i da je jedini autor koji je vratio novčani iznos nagrade poslije napada na njega zbog njegovih stavova o ratovima na području bivše Jugoslavije.

„Njegovo negiranje zločina koje su u tim ratovima počinili Srbi učinilo ga je još spornijim, ali nije ga spriječilo da dobije Nobelovu nagradu. S pravom, ako se nagrada shvati kao književna, ali pogrešno, ako bismo Handkeovo pisanje mjerili njegovim mjerilima."

Objašnjenje za ovu tezu je pomalo zamršeno, ali se svodi na to da „pripovjedač u prvom licu uopće ne želi biti odvojen od autora".

Andreas Platthaus zaključuje: „Handke živi u svojoj književnosti, posredstvom nje, zahvaljujući njoj." On podsjeća na to da je na Handkea presudan utjecaj izvršila francuska književnost, prije svih Michel de Montaigne, majstor introspekcije.

„Ali Handke obrće taj postupak. Njegov pogled ne istražuje vlastitu unutrašnjost, već svijet oko sebe – ‚Nove prozore, molim!‘ (u starom okruženju), glasi za njega karakterističan zahtjev…"

U tekstu autor navodi da je točno za osamdeseti rođendan objavljena knjiga njegovih bilješki „Vrijeme i prostori". Andreas Platthaus u Handkeovoj navodnoj opsesiji prostorom vidi razlog njegovog „razumijevanja za srpski teritorijalni terorizam".

Ovaj autor smatra da je objavljivanje izbora Handkeovih bilješki, koje izvorno obuhvaćaju čak 35.000 stranica, književni događaj. Konstatira da Handkeov „misaoni pokret, ali prije svega pokret pogleda, postaje shvatljiv na osnovu pokreta pisanja".

„Njegov rođendanski poklon: klasik za života, a time i bezvremenska percepcija, što će mu se svidjeti. Jer ovako se lutalica Handke ruga vremenu („Vrijeme i prostor"): „Graciozne žene od jučer već́ danas se tromo gegaju po trgu." Nove prozore, molim", završava FAZ.

„Nepomirljive perspektive"

Dnevni list Süddeutsche Zeitung (SZ) je o Handkeu u današnjem izdanju donio tekst pod naslovom „Bitnik". „Još u mladim danima on je napisao neke od najznačajnijih tekstova 20. stoljeća”, kaže se u najavi teksta.

„Izgleda da su za vrijeme jugoslavenskih ratova bila moguća samo dva stava o Peteru Handkeu: obrana njegovog književnog majstorstva pri istovremenom omalovažavanju njegovih političkih iskaza ili politička satanizacija uz istovremeno omalovažavanje njegove književnosti. Osamdeseti rođendan književnika mogao bi biti povod da se te dvije nepomirljive perspektive povežu i da se postavi pitanje, u kakvom su odnosu poetika i politika u Handkeovom djelu i kako uzajamno utječu smišljeno zauzete pozicije politički izoliranog i razvoja njegovog pisanja.”

„Političko gađenje i potresenost ljepotom"

Sjevernonjemački radio (NDR) podsjeća na davne dane iz šestog desetljeća prošlog stoljeća kada je publicist Erich Kuby zapisao da je Handke „nježni bitls s licem kao uskršnje jaje". Upravo takav Handke je, podsjeća se u tekstu, napao moćnu Grupu 47 s Günterom Grassom i Hansom Magnusom Enzensbergerom spočitavajući im „impotenciju opisa".

„Na početku književnog djela moraju se uništiti očekivanja, kako bi se na ruševinama stvorilo nešto svoje: literatura, ne kao popravljanje svijeta, već kao pokušaj da se razjasniš samom sebi, zbacivši okove realizma. Zato Peter Handke gaji nepovjerenje prema romanu u kojem autor mora izaći na kraj sa četom likova, iako ima dovoljno posla suočen sa samim sobom."

Autor navodi Handkeov iskaz u kojem kaže: „Ali ja vjerujem u pripovijedanje. Vjerujem da i elegičnost spada u ljudsko, da se stvari ne mogu predstaviti tek tako, uzvišeno i herojski. Stavljajući ih u priču, pokazuje se prolaznost, jad smrtnog u svakome, unutra u pojedincu.”

Autor podsjeća da je Handkeov deklarirani cilj „potresenost ljepotom” i citira dio Handkeovog govora pri dodjeli Büchnerove nagrade: „Političke akcije sam oduvijek pratio kao sportske reportaže; pogođen sam bio samo kada bi politika postajala krvava. I oduvijek sam suosjećao sa žrtvama. Otkad pamtim, moć mi se gadi, a to gađenje nije moralne prirode, to je gađenje kreature, svojstvo svake stanice tijela."

Ovaj citat autoru služi da se vrati na stara pitanja o Handkeu: „Suosjećanje sa žrtvama, gađenje prema moći? Ovaj čovjek krije jednu tajnu. To što po majci ima slovenske korijene može objasniti njegovu veliku tugu za višenacionalnom Jugoslavijom. Ali zašto se tako tijesno priljubio uz moćnog Miloševića, zašto je održao govor na grobu čovjeka optuženog za ratne zločine? Zašto relativizira zločine počinjene nad bosanskim muslimanima?"

U tekstu se navodi i Handkeovo odbijanje da se novinarima pravda za bilo što, inzistirajući na tome da može razgovarati samo o svome djelu: "Ja sam pisac, potičem od Tolstoja, od Homera, od Cervantesa."

Na kraju teksta autor konstatira da Peter Handke želi da ga ostave na miru, da potpuno bude „poetski čovjek" i onda citira Handkea: „Kako se postaje poetski čovjek? Na sva pitanja, pa i na ovo postoji lijep, točan odgovor. To je duga priča.”

Autor zaključuje: „U njegovom slučaju ta priča traje evo već 80 godina.”

Priredio: Dragoslav Dedović

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu