Shvaća li još itko ozbiljno Svjetsku trgovinsku organizaciju? | Gospodarstvo | DW | 05.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gospodarstvo

Shvaća li još itko ozbiljno Svjetsku trgovinsku organizaciju?

Nakon polaganog, ali sigurnog razvoja međunarodne trgovinske suradnje je prvo zapelo na poljoprivredi. A onda, s Trumpom i žalbama na američke carine, to već zvuči kao nekrolog WTO-u.

Zapravo od kako je Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organisation, WTO) 1995. naslijedila Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), sve se više počela suočavati s činjenicom da mnogi niti ne pomišljaju ukloniti svoje nacionalne granice kako bi se unaprijedila međunarodna razmjena. „Runde" pregovora, kako su se zvali postupci usuglašavanja stavova su trajale sve duže i postajale su sve napornije i posljednja runda u Dohi je pokrenuta još 2001.

No i ti pregovori su prekinuti u srpnju 2008. jer je izgledalo kako ima sporova u kojima se jednostavno ne može naći kompromis. Nerazvijene i zemlje u razvoju su tražile „specijalni mehanizam zaštite" – kako je bila formulacija predstavnika Indije, određenih sektora domaće privrede. Jer uvoz iz zemalja koje raspolažu tehnologijom i čija je produktivnost daleko veća od domaćih proizvođača neminovno će ih dovesti do propasti. A onda je tu i veliko pitanje poljoprivrede: ona je u SAD-u i EU-u ne samo mehanizirana i industrijalizirana, nego i subvencionirana: tu jedan poljoprivrednik manje razvijene zemlje jednostavno nema nikakve šanse protiv konkurencije iz uvoza.

Poljoprivrednik u Indiji

Kakve šanse ima poljoprivrednik nerazvijenih zemalja protiv subvencionirane i mehanizirane poljoprivrede Zapada?

Regionalni umjesto globalnih sporazuma

Kada je riječ o „mehanizmima zaštite" domaće industrije, tu je EU možda još bio spreman pregovarati, predstavnici SAD-a su već to potpuno odbili. Kod poljoprivrede, neke posebne mjere su zajednički odbijali i SAD i EU. Sve u svemu, još od 2008. je Svjetskoj trgovinskoj organizaciji ostalo još samo da pokušava provesti sitne popravke svjetske razmjene, ali nije bilo šansi da će se dogoditi neki veći napredak na globalnom polju.

Već to je mogao izgledati kao početak kraja WTO, tim više što su se od onda određene radije zemlje okrenule bilateralnim ili regionalnim dogovorima. Dva od tih regionalna dogovora su bila posebno značajna: Trans Pacific Partnership TPP (Transpacifičko partnerstvo) i Transatlantic Trade and Investment Partnership TTIP (Transatlantičko partnerstvo u trgovini i investicijama) prije svega između SAD-a i EU-a.

Pregovori o TPP-u su završeni nekoliko mjeseci prije nego što je izabran američki predsjednik Trump, a usprkos protivljenju građana su zapravo i pregovori o TTIP-u dobro napredovali. No sve dvojbe o budućnosti tih trgovinskih sporazuma je Trump riješio „kratkim postupkom" čim je uselio u Bijelu kuću: u njegovom konceptu America first nema mjesta sporazumima gdje bi samo i izgledalo da je to sporazum ravnopravnih partnera. Trump pak to tumači kako SAD više neće dopustiti da ih trgovinski partneri „gule do gole kože" i otkazao je suglasnost Washingtona u oba ta regionalna sporazuma prije nego što su uopće bila prihvaćena.

Donald Trump

Donald Trump ne želi tek prijetiti, nego kad kauboj povuče pištolj onda mora biti spreman i povući okidač.

Bolje je „slomiti" jednog po jednog

Apsurdno je da se i u Europskoj uniji više od 500 građanskih udruga pridružilo inicijativi STOP TTIP, smatrajući kako on koristi prije svega velikim multinacionalnim kompanijama i financijskom svijetu, osobito onima u SAD-u na račun zaštite radnika i okoliša. Ali birače Trumpa, osobito mnoge nezaposlene u Rust Belt, američkim saveznim državama gdje je nekad dominirala teška industrija nisu niti zanimali takvi „detalji" nego su uvjereni kako svaki uvoz smanjuje broj radnih mjesta u njihovoj domovini.

Zapravo niti stručnjaci ne mogu točno reći koliko bi radnih mjesta i dobiti ili možda ipak štete bilo za američke tvrtke od TTIP-a i TPP-a, ali i među ekonomistima ih ima koji su uvjereni kako je američki motiv za Transpacifički sporazum bio više geopolitički nego gospodarski. Jer on je, ukratko rečeno, koalicija protiv Kine čitavog niza nacija regije Pacifika, od Kanade pa do Čilea s jedne strane i Japana, Malezije, Vijetnama pa do Australije i Novog Zelanda s druge strane najvećeg oceana planeta. Cilj sporazuma je bio smanjiti ovisnost tih zemalja od Kine i više ih vezati uz SAD.

Nakon što se Trump povukao iz tog sporazuma, preostalih 11 zemalja je ovog ožujka sklopilo Opći i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo (CPTPP), ali očito je da glavni partner tu ipak nedostaje. Jer Trump uporno ponavlja kako su mu draži bilateralni dogovori nego takvi regionalni sporazumi. Jer ako se za pregovaračkim stolom nađe ipak još uvijek najmoćnija gospodarska sila svijeta s bilo kojom drugom zemljom, jasno je da će ta druga zemlja biti prisiljena na mnogo više ustupaka SAD-u nego kada se pregovori vode na razini regije.

Mercedesi čekaju na izvoz

Točno je, gospodarstvo SAD-a će također imati štete od trgovinskog spora. Ali tako samodostatno gospodarstvo će trpjeti mnogo manje nego na primjer njemačko.

Pištolj na pregovaračkom stolu

Nakon što je Trump uveo carine na čelik i aluminij i nedavno ih proširio i na Europsku uniju, čak i u SAD-u su se čule kritike kako je motiv ovog američkog predsjednika tek lov na glasove i politika uoči izbora za Kongres, a ne interesi američkog gospodarstva. No i s takvim tvrdnjama treba biti oprezan: čak i ove carine se mogu promatrati kao sredstvo američkog pritiska na neke buduće pregovore. Trump je njima pokazao kako je „tvrd orah" i kako se partneri tek trebaju potruditi nešto ponuditi kako bi on uklonio ove prepreke.

Pogotovo u Europi se često čuje kako takve američke prepreke svjetskoj trgovini štete i samom SAD-u. To je naravno točno, ali one nanose mnogo manje štete američkom gospodarstvu jer je ono mnogo više samodostatno i manje ovisno od međunarodne razmjene. U odnosu na njegov BDP, ukupan uvoz i izvoz SAD-a je tek 27% od njegovog bruto-domaćeg proizvoda, dok taj odnos razmjene prema BDP-u Njemačke iznosi golemih 84%, Kanade 64%, a i kod Kine je to znatno više nego kod SAD-a i iznosi 37%. Drugim riječima, države koje mnogo više ovise o razmjeni će mnogo više i izgubiti ako ta međunarodna razmjena bude poremećena.

Naravno, ta politika više nema nikakve veze s načelima Svjetske trgovinske organizacije. Trump je carinama pokazao kako to nije tek blef, čak i pod cijenu da SAD pretrpi određenu štetu sve dok će šteta za protivnika biti mnogo veća. I naravno, ovaj američki predsjednik pritom misli i na vlastitu, sad političku korist uoči izbora za američki Kongres jer je pokazao kako „štiti" američke radnike u čeličanama i automobilskoj industriji.

Sjedište WTO

Je li to kraj priči o razvoju međunarodne trgovine? Nema sumnje, ona ima i svojih golemih mana. Ali ako se usporedi i naše blagostanje u pedesetima prošlog stoljeća i danas, to je dobrim dijelom i zasluga međunarodne trgovine.

Na prvi pogled, Trump i SAD ovakvom „tvrdom" politikom samo dobivaju, ali već na nešto duže staze su štete za SAD goleme. I politički i gospodarski, ako se „predvodnik slobodnog svijeta" ponaša kao nepredvidljivi, nepouzdani i ponekad čak neprijateljski nastrojen „partner" čak i prema najboljim prijateljima u Europi i Aziji, njima neće preostati ništa drugo nego da krenu vlastitim putem nego da „plešu" kao što svira Washington – i kao što su činili još od kraja Drugog svjetskog rata.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva