Shinzo Abe: zlo prošlosti i "procvjetana" budućnost Japana
8. srpnja 2022
Još za njegovog života i političkog djelovanja gdje je bio aktivan sve do atentata, mišljenja o Shinzou Abeu su i u Japanu bila veoma podijeljena. Za kritičare je on bio simbolom šovinističkog i Japana prošlosti jer je kao premijer povukao završnu crtu pod odgovornost Japana za Drugi svjetski rat u Aziji. Tako je 2015. povodom 70. obljetnice kraja rata još jednom ponovio stare izraze žaljenja za „akcije u ratu“, ali više se nije ispričao za njih.
Njegovo obećanje da će izgraditi „snažan i cvjetajući“ Japan već i parolom podsjeća na imperijalističku parolu o „bogatoj naciji i snažnoj vojsci“ doba Mejia u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao životno djelo je vidio promjenu ustava koji je, po njegovom mišljenju, Japanu bio nametnut 1946. za vrijeme okupacije SAD-a i u kojem je zemlji „za sva vremena“ nametnuto načelo pacifizma. Umjesto toga htio je ustav kojim bi se stvorila snažna država, ali makar je daleko odmakao u toj reformi, promjenu nije doživio.
Otvaranje Japana, osobito prema SAD-u
Blagonaklono bi se Abea moglo vidjeti kao pragmatičnog reformatora koji je težio bližim odnosima s SAD-om kako „Japan nikad ne bi spao na naciju druge klase“, kako se jednom i sam izrazio. Za razliku od 1946., današnji SAD nema ništa protiv i vojne sile Japana – pogotovo ako bi pritom nabavio američko naoružanje. Ali prije svega je tu bilo riječi o gospodarskoj suradnji, ne samo s SAD-om, nego i s drugim zemljama. Abe je stekao glas po izuzetno labavoj politici novca tamošnje središnje banke i velikim državnim izdacima. Sklopio je i trgovačke sporazume s Europskom unijom i državama Pacifika.
Japan je odavno bio poznat po svojoj zatvorenosti prema vanjskom svijetu, ali u doba Abea se ta zemlja kao nikad ranije otvorila i prema stranim ulaganjima, turistima, ali i radnoj snazi iz inozemstva. Japan žudi za bolnim strukturalnim reformama, ali Abe je radije izbjegavao takve teške korake. No i tako su on i njegova vlada uspjeli dokazati kako i visokorazvijena zemlja može dalje rasti, usprkos sve starijem i sve manjem broju stanovnika.
Jedna od najvećih zasluga Abea je stvaranje spona Japana s drugim zemljama Azije u njegovoj viziji „slobodnog i otvorenog prostora Indopacifika“. Tu je Japan bio prisiljen suočiti se sa sve većom moći Kine i sve očitijim sučeljavanjem Kine i SAD-a, ali istovremeno biti u dovoljno dobrim odnosima s Pekingom kako bi zaštitio investicije japanskih koncerna u Kini.
Premijer japanske elite
No i druge zemlje te regije se osjećaju nelagodno zbog naglog uspona Kine što je Japan onda znao iskoristiti: „Indija i Jugoistok Azije pozdravljaju samopouzdaniji Japan kao proaktivan i stabilizirajući čimbenik u regiji“, rekao je Yoichi Funbashi iz Asia Pacific Institute prilikom ostavke Abea 2020. Tu se onda radilo i o sigurnosnom savezu s SAD-om, baš kao i o očuvanju trgovačkih odnosa s Kinom kao njegovom najvažnijem trgovačkom partneru.
U povijesne knjige bi Abe mogao ući i kao prvi premijer novog konsenzusa japanske elite s ciljem dugoročno osigurati političku težinu njihove zemlje. Ova sloga se stvorila kad je Kina prestigla Japan u gospodarskoj snazi. Kao projekt nacionalne snage i jedinstva su za Abea bile i Olimpijske igre u Tokiju, makar je čitav projekt pao u sjenu zbog pandemije korone koja se širila tako da su Igre i održane tek 2021. Sporna je bila i atomska elektrana Fukušima, ali je Abe osobno zajamčio kako je ona „pod nadzorom“ i kako to nije prepreka održati Olimpijadu u Japanu.
No ima i ciljeva kojima Abe nije došao niti blizu rješenju: najprije je tu mirovni sporazum s Rusijom koja je u Drugom svjetskom ratu objavila rat Japanu doista u posljednji trenutak, 9. kolovoza 1945. kad je već detonirana i druga američka atomska bomba nad Nagasakijem. To je bila prilika Staljinu okupirati Kurilsko otočje koje se prostire južno od Sahalinskog poluotoka, ali to otočje Japan sve do danas svakako želi vratiti.
Drugi cilj su građani Japana koji su oteti i odvedeni u Sjevernu Koreju. U tom doduše ima i mnogo mitova i neprovjerenih činjenica, ali je to također postalo pitanje od nacionalnog značenja za novi i samosvjesni Japan.
Prava obitelj i pravi trenutak
Zapravo nije lako dati odgovor, zašto je Abe uspio duže ostati premijerom nego bilo koji njegov prethodnik. Čak i njegove pristaše su bile spremne priznati kako Abe nije baš bio nadareni govornik, a teško bi ga se moglo smatrati intelektualcem. Ono što ga je dovelo u politički život je činjenica da je izdanak imućne obitelji s dubokim korijenjem u japanskoj politici. Njegov praujak Eisaku Sato je bio premijer, baš kao i njegov djed Nobusuke Kishi. Njegov otac Shintaro nije dospio tako daleko: bio je „samo" ministar vanjskih poslova Japana.
Ali kao što je to često u politici, imao je i sreće: u njegovo doba je japanskom gospodarstvu išlo dobro, a i oporba je bila sve slabija. Zapravo je razdoblje od 2009. i 2012. prvo nakon 1955. kad nešto duže razdoblje Japanom nije vladala Abeova stranka liberalnih demokrata. Upravo je Abe izgubio na izborima 2009., ali političari oporbe su se pokazali potpuno neiskusni – a onda je došla i katastrofa Fukušime koja je i na političkoj razini izazvala potpuni kaos.
Nakon toga birači Japana više nisu željeli nikakve eksperimente i ostali su vjerni Abeu, čak i usprkos bezbrojnim skandalima korupcije koji su tresli vladu. „Uspostava političke stabilnosti se može istaći kao njegov značajan uspjeh“, smatra dobar poznavatelj Japana, Sebastian Maslow. On je uspio u svojoj stranci okončati dugogodišnje bitke za vlast, pod tepih je uspio nagurati mnoge financijske skandale i njegove liberalne demokrate učiniti opet prikladnim za vlast.
Prošlost, ali ne predaleka
Po čemu će se pamtiti Shinzoa Abea? Za njemačkog povjesničara Svena Saalera sa Sveučilišta Sophia u Tokiju je to njegova opsjednutost „slavnom" prošlošću: „Najznačajniji element njegove karijere je revizija prošlosti“, smatra Saaler. Tu kao primjer ističe pisanje novih udžbenika za povijest gdje bi ratna povijest Japana bila uljepšana, a založio se i za uvođenje nastave morala u školama.
No i ta „slavna prošlost“ za Abea nije trebala ići previše daleko: jer ni on nije bio sklon pomoći „pravom i potpunom" vladaru Japana, japanskoj carskoj kući koja navodno ima božansko podrijetlo, da izađu iz zamke zakona koji su također „nametnuli" Amerikanci nakon kapitulacije. Problem je bio što su oni ostavili monarhiju, ali su ukinuli aristokraciju Japana. Izdanku carske kuće je nemoguće vjenčanje s nekom neplemenitom osobom – što je onda golem problem stvoriti nasljednika. Prije rođenja princa Hisahita je izgledalo da bi se morao promijeniti zakon kako bi na prijestolje mogla stupiti i žena. Ali ništa od toga Abe nije htio niti čuti, niti podržati u parlamentu.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu