Romi i Sinti u Njemačkoj: „Što god činio, ti si drugačiji″ | Politika | DW | 03.04.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Društvo

Romi i Sinti u Njemačkoj: „Što god činio, ti si drugačiji"

Ovo je priča o Nastasiji. Usprkos dobrim ocjenama se morala dobrano namučiti da dospije do fakulteta. Jer ona je Sinti.

Nastasija Kordyla-Balke sjedi za stolom između Milene i Julijana. Drži osam prstiju, a Julijan ih treba prebrojati. To je nastava matematike za prvoškolce, a đaci govore mješavinu engleskog i njemačkog. Jer mnogi su tek od nedavno u Njemačkoj.

Mi smo u novoj osnovnoj školi Lehe u Bremerhavenu. To je četvrt s mnogo došljaka, vlada siromaštvo. Nastasija zna kako je to i baš zato rado baš tu radi. Želi pomoći toj djeci. Ona je pedagoška suradnica u nastavi. Za nju to nipošto nije nešto što je samo po sebi razumljivo: "Da jedna pripadnica Sinta postane državna službenica ili raditi u državnoj službi, to je bilo nečuveno. To je za mene bilo nedostižno. Nisam morala niti razmišljati o tome, toliko je to bilo daleko.“

Sinti i Romi su i dalje diskriminirani u njemačkom obrazovanju. I previše često su im vrata zatvorena za više škole i uspjeh u životu. To je nalazi i dvogodišnjeg ispitivanja Neovisne komisije za anticiganizam iz 2021.

Nastasija Kordyla-Balke pomaže učiti prvoškolce matematiku

Nastasija nije smjela niti sanjati da će ikad postati državna službenica - zbog svoje etničke pripadnosti.

"Ti si nešto posebno"

Nastasija nas vodi kroz školu, ukrašenu dječjim radovima. Hoda brzo i objašnjava. Brzo i govori. Vidi se kako je Nastasija navikla učiniti mnogo u kratko vrijeme. Njoj je 38 godina i majka je troje djece, zaposlena je puno radno vrijeme, studira, angažirana je u udruzi i povrh toga njeguje jednog člana obitelji.

Na ulazu prolazimo pored natpisa: „Svaki pojedinac je različit. Svaki pojedinac je lijep. Svaki pojedinac je nešto posebno. “ Svakog dana tu piše nova poruka, nešto što bi motiviralo učenike. Na zrcalima kod umivaonika su rečenice poput: „Ti si jedinstvena", "Ti si prekrasna". Nastasija nam kaže kako se djeca trebaju osjećati vrijednima, treba im dati snage da krenu svojim putem.

Svoje školovanje je Nastasija doživjela drugačije. „Bilo je svejedno koliko sam se trudila. To učitelje nije niti zanimalo. Tu je predodžba o nama i to se ne može promijeniti." Prezime Balke je poznato u Bremerhavenu, svatko je odmah znao da je Sinti jer i mnogo muzičara tog imena.

Nastasija Kordyla-Balke u školi u Bremenhavenu

Škola je prepuna djece migranata, osjeća se siromašto... To je dobro poznato i Nastasiji Kordyla-Balke

Problem je i specifični njemački model školovanja gdje je veoma teško doći na fakultet ako se nije pohađala gimnazija. S njenim ocjenama mogla je barem u realnu gimnaziju, ali je nastavnica rekla da je bolje neka krene u srednju stručnu školu. "To je za mene bilo poražavajuće. Moja majka je bila toliko ponosna na moje ocjene, a i ja sam se radovala."

Jedina "smetnja" je etnička pripadnost

Mnogi iz njene obitelji nisu došli niti do takvog obrazovanja, nego su odmah poslani u "posebne škole" - zapravo škole za učenike sa smetnjama u učenju i razvoju. Jedina "smetnja" je često pripadnost Sintijima i Romima, ali njihovi mališani se bez mnogo razmišljanja trpaju u taj koš - ne samo u Njemačkoj. Prema izvješću o anticiganizmu je tako diljem Europe, a RomnoKher studija iz 2021. je provelo anketu među 614 pripadnika te etničke skupine s poražavajućim rezultatom: jedva njih 3,6% je dospjelo do fakulteta, njih 1,9% i do diplomskog studija.

U Njemačkoj nije nemoguće iz stručne škole doći do fakulteta, ali je veoma, veoma teško. Ali Nastasija je bila uporna: nakon srednje škole je položila u večernjoj školi i maturu realne gimnazije pored školovanja za ekonomiju domaćinstva. Tek tada je mogla i na fakultet.

Sjedi za njenim radnim stolom smještenim u kutu spavaće sobe. Prijenosno računalo, radna bilježnica, knjiga i blok za bilješke. Studira četvrti semestar socijalne pedagogije: "To me je uvijek zanimalo: zašto je čitavo društvo takvo kakvo jest? Zašto ljudi čine to što čine? Zašto su ljudi rasisti ili puni predrasuda?"

Spomen-zid Sintijima i Romima u Auschwitzu

Čak i kod nacističkog genocida nad Sintima i Romima je predugo trajalo da se on uopće prihvati kao političko zlodjelo.

"Ali lijepo pjeva i pleše..."

To su pitanja koja su oduvijek bila dio života i Nastasije i njene obitelji. Ona je uvjerena kako je prije svega rasizam razlog, zašto se pripadnike njene skupine šalje samo u niže škole. I nastavnici polaze od pretpostavke kako mališani iz te manjine 'nemaju pretpostavke' ili ih ne zanima obrazovanje. No studija RomnoKher pokazuje kako čak 80% upitanih obrazovanje smatra važnim. Ali ipak se djeca Sintija i Roma smatra teretom čak i prije nego što ih učitelji upoznaju.

Nastasija to doživljava i s njenom kćerkom Delayom kad je trebala krenuti u drugi razred. Ali već prvog dana škole joj je učiteljica rekla kako Delaya mora ponoviti prvi razred. Kasnije je Delaya, bez znanja Nastasije, testirana na diskalkuliju, smetnju u poimanju brojki i matematike. U čitavoj školi se u matematici "provlačila" s dovoljnim, a u nastavi njemačkog je dobila dodatnu nastavu. Na njenoj svjedodžbi stoji opaska: "Delaya pokazuje veliko zanimanje za glazbu. Pleše i pjeva s velikom radošću i angažmanom."

Django Reinhardt

Da, neosporno među Sintijima i Romima ima izuzetnih glazbenika. Ali tu nipošto nije kraj njihovim mogućnostima.

"Nećemo više šutjeti"

I to Nastasija smatra tipičnim stereotipom za Sinte i Rome: „Tu će ljudi reći, 'baš si osjetljiva'. Da, moja kćerka je glazbeno nadarena, ali tu vidim rasizam. Kod druge djece sigurno to ne bi bila opaska u svjedodžbi." Danas je kćerka Nastasije u sedmom razredu gimnazije, a i u njemačkom i u matematici ima vrlo dobar.

Ono što doživljava Nastasijina obitelj se naziva strukturalni rasizam. Na taj način se nejednakost zapravo legitimira i postaje "normalan". Ali u osnovi je to pradavno nepovjerenje prema pripadnicima te skupine, čak i kada su bile žrtve: tek 1982. je i službeno prihvaćena činjenica da je nacistički genocid nad Sintima i Romima bio i politički čin nasilja. Ali predrasude žive i dalje: oni su "lijeni", ne žele se "prilagoditi"...

Kratko prije kraja radnog vremena, Nastasija opet uključuje računalo: ona se brine i za nastup Udruge studenata Sintija i Roma na socijalnoj mreži. Aktivna je i u toj udruzi koja im pomaže u studiranju. "Još će dugo trajati dok se ne riješi taj problem. Ali smo našli našu snagu, dižemo svoj glas i sudjelujemo na fakultetu uzdignute glave.“