Roggemann: "Haaški je sud politički instrumentaliziran"

Nakon velikog proširenja na istok i prije proširenja na jugoistok koje tek treba uslijediti, organi proširene Europske unije očito imaju poteškoća u koordiniranju postupaka odlučivanja i razvoja objektivne politike prema području jugoistočne Europe – ustvrđuje profesor Herwig Roggemann u članku u kojem obrazlaže također kakvu sliku o sebi danas nude Hrvatska i susjedne joj zemlje, koje su reforme deset godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma iza njih, a koje im još predstoje te na koje posljedice za cijelu regiju ima odluka Vijeća ministara Europske unije da se na neodređeno vrijeme odgode pregovori s Hrvatskom o prijamu u EU: «Odluka je to koja je ocijenjen kontroverzno i koja je, prema mom mišljenju izazvala opravdane kritike» naglašava Roggeman – ukazujući na činjenicu da ona nije donesena jednoglasno, a čak i različiti organi Europske unije nisu bili jedinstveni. Na primjer Europski parlament i ključni parlamentarni odbori glasovali su sasvim drukčije od ministarskog vijeća.

«Taj zaključak pokazuje određeni nedostatak koncepcije kod daljnjeg, neophodnog proširenja Europske unije na jugoistok. Pokazuje i određeno nejedinstvo između različitih EU organa, a politički je, prema mom mišljenju, pogrešan signal u pogrešnom trenutku» misli profesor Roggemann. U njegovom se tekstu uz ostalo navodi kako je sadašnja hrvatska vlada – bez obzira na snažne otpore u vlastitim redovima i iz drugih političkih stranaka - sve stavila na jednu kartu: orijentirati Hrvatsku prema Europi i sadašnje ponašanje Europske unije samo ide na ruku euroskeptika. No, kada je riječ o odnosu Bruxellesa prema Zagrebu za Roggemanna je neshvatljivo jedno: «I to je nesumnjivo čudnovat primjer kako se europska politika predala u ruke državnih odvjetnika Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, jer Europska je unija napravila tako da o njihovom glasu, točnije rečeno o ocjeni Carle del Ponte – surađuje li Hrvatska s Haagom ili ne – ovisi početak pristupnih pregovora s Hrvatskom.»

Drugim riječima politička odluka leži u rukama Carle del Ponte?

«Tako to izgleda. No, može se pokušati okrenuti to na pravno tumačenje i reći: Carla del Ponte kao državna odvjetnica prosuđuje samo da li neka zemlja, u ovom slučaju Hrvatska, u dovoljnoj mjeri ispunjava svoje obveze ili ne. Ali, ako se točnije pogleda, stvari nisu takve.»

Roggemann podsjeća da za razliku od Srbije koja se nedavno odlučila na vrlo ograničenu suradnju s Haaškim sudom, Hrvatska to čini već deset godina, još od Tuđmanovog vremena. U tom razdoblju ističe on bilo je i dosta sukoba, ali Hrvatska je uvijek dostavljala ono što je Tribunal tražio i očekivao i to dosta toga. Relativno rano su visoki hrvatski časnici otišli u Haag, još u vrijeme kada je Milošević bio na vlasti i Haaškom sudu poricao bilo kakvu legitimnost. Za ovog je pravnog stručnjaka dvojbeno što se slučaj odbjeglog hrvatskog generala Ante Gotovine izjednačava s bijegom Mladića i Karadžića. Argument za takvo izjednačavanje glasi: ne smiju se početi pregovori s Hrvatskom, jer bi se Srbija onda na to mogla pozivati, no taj argument potpuno ignorira da postoje znatne razlike u dosadašnjoj suradnji dviju zemalja s Haaškim sudom, te da se u slučajevima Mladić i Karadžić radi o potpuno drukčijim dimenzijama optužnica nego u slučaju Gotovina: «U tome vidim političku instrumentalizaciju tog suda i izrazito je za žaljenje što glavna tužiteljica to ili ne vidi, ili ne želi vidjeti, ili čak sudjeluje u toj igri koju igra dio članova ministarskog vijeća» naglašava Roggeman, koji je ujedno i voditelj Međusveučilišnog pravnog centra Split/Berlin. Glavna bi se tužiteljica i Predsjednik Haaškoga suda, ali prije svega organi Europske unije trebali prisjetiti granica legitimacije i pravnih ovlasti koje su ovom ad-hoc sudu prilikom osnivanja postavljeni u njegovoj političkoj zadaći – piše u svom članku u najnovijem biltenu Instituta za Istočnu Europu Herwig Roggemann. Za razliku od Međunarodnoga kaznenoga suda, s kojim Sjedinjene Američke Države, uostalom nisu spremne surađivati, Sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije ne temelji se na nekoj opće priznatoj ugovornoj osnovi iz područja međunarodnog prava, niti se njegovo postupanje temelji na općevažećem običajnom pravu, već na jednoj rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Sud je tom rezolucijom od 25. svibnja 1993. legitimiran samo kao «mjera za očuvanje i uspostavu međunarodnog mira i sigurnosti». Stoga legitimacija ovog ad-hoc suda završava ondje gdje njegova djelatnost očito vodi prema destabilizaciji i stvaranju nove nesigurnosti u jednoj državi ili regiji, ili pridonosi takvom razvoju prilika. Stoga Roggemann zaključuje: «Ako Europska unija ne želi samu sebe učiniti nevjerodostojnom i ako ne želi destabilizirati sadašnju hrvatsku vladu, vladu Ive Sanadera, koja se izvanredno odvažno i odlučno trudi oko ulaska Hrvatske u EU; ako ju ne želi dovesti u velike teškoće, tada EU mora najhitnije promijeniti tu kontraproduktivnu odluku Ministarskog vijeća. I mora biti spremna, ako Hrvatska bude nastavila svoje napore kako bi uhitila Gotovinu čak i ako ga ne bude mogla uhvatiti - i tada EU mora biti spreman otvoriti pregovore. Potpuno je besmisleno pregovore i dalje držati na ledu, jer iza toga se krije nešto više - na kocki je cijela krhka koncepcija: Bosna je trenutno politički i pravno potpuno nestabilna regija, a Srbija je još jako udaljena od političkog razvoja i odlučnosti za ulazak u Europu kakvi su se etablirali već u Hrvatskoj. Te dvije zemlje u raspravama nisu ni u bliskoj budućnosti. I ako se Hrvatska sada ne uključi u Europsku uniju, iznova će se destabilizirati cijela regija, a vrlo pozitivni napori hrvatske vlade naprosto će se dezavuirati.»