Roditeljske muke po zagrebački – propust bivše vlasti?

Ne stišavaju se burne reakcije korisnika socijalne i demografske mjere roditelj-odgojitelj nakon odluke zagrebačke gradske vlasti da ukine takvu praksu financijskog ispomaganja obitelji s troje i više djece. Posrijedi je oko 5.800 takvih zajednica, a svaka od njih prima 4850 kuna mjesečno. Po pravilima, međutim, jedan od roditelja ne smije biti zaposlen, a ni djeca nemaju pravo na pohađanje dječjeg vrtića s vršnjacima. Neizvjesnost koja danas zahvaća dotične roditelje izazvana je činjenicom da ih narednog proljeća očekuje tržište rada s kojeg su isključeni već godinama.

Točnije kazano, većina ih je u programu još od 2016. godine kad je prethodna vlast na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem uvela mjeru. Nije sporno da su o tim gradsko-socijalnim primanjima postali egzistencijalno ovisni. Ujedno smatraju da je ugovorni status postao njihovo stečeno pravo koje mogu obraniti i na sudu, pa su se žalili na odluku nove gradske vlasti. Pridružile su im se opozicijske stranke u Zagrebu, poput HDZ-a i Mosta, ali i pronatalitetne nevladine udruge. Prije negoli javni novac prestane dotjecati, morat će tako biti donesena i sudska i politička rješenja.

Najizdašnija socijalna stavka

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević uputio je opoziciji pitanje zbog čega nijedna druga lokalna vlast nije slijedila Bandića u ovoj ili sličnim mjerama. Primjerice, baš oni gradovi u kojima vlast imaju HDZ ili Most. Pogotovo to nije učinila državna vlast u rukama HDZ-a, iako se najviše govorilo o mogućoj implementaciji programa roditelj-odgojitelj na razini države.Odgovor još nitko nije ponudio, a možemo pretpostaviti da se krije u razlici između javnoproračunskog kapaciteta Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Pa i državi bi takav izdatak zacijelo bio nepodnošljiv.

O kolikoj i kakvoj stavci je riječ, otkriva usporedba troška za tu mjeru, ove godine vrijednu oko 500 milijuna kuna, a dogodine čak 700, i svih drugih gradskih naknada za građane i kućanstva. Te druge su, redom: subvencioniranje javnog prijevoza, prijevoz osoba s invaliditetom, dodatak uz mirovinu, sufinanciranje međumjesnog javnog prijevoza učenika, nabava obrazovnih materijala za učenike i studente, naknade za poboljšanje učeničkog i studentskog standarda, prehrana socijalno ugroženih, pomoć kućanstvima za troškove stanovanja, te programi pomoći osobama s invaliditetom, nezaposlenima, dobrovoljnim davateljima krvi, braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata, kao i stipendije učenicima i studentima.

Zanemareno mišljenje struke

Sve te usluge zajedno ne prelaze 300 milijuna kuna godišnje. No, prije negoli nabrojimo ostale komparativne momente i pokazatelje iz prigodne analize učinka mjere roditelj-odgojitelj, trebalo bi čuti glas struke. Naime, upada u oko da su svoje o tome višekratno izricale obje nasuprotne strane, kao i popratni stranačko-politički akteri. Tim više je napadan izostanak osvrta iz krugova znanosti o socijalnom radu, i to od samog uvođenja te mjere.

Zatražili smo stoga stručno mišljenje od Ivane Dobrotić, profesorice socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. „Što se tiče mjere roditelj odgojitelj, ona je nažalost uvedena bez ikakve javne rasprave i bez ikakvog sagledavanja širih posljedica koje bi jedna takva mjera mogla imati. Da se inicijalno povela javna rasprava, struka bi imala priliku upozoriti na sve negativne aspekte koje bi takva mjera mogla imati ponajprije za djecu. Vjerujem da bi se tako spriječila situacija u kojoj smo danas i u kojoj je takva mjera prije svega postala financijski neodrživa.“

Dobrotić nam je pojasnila da je ova mjera u usporedbi s drugim zemljama koje su imale sličan program, bila daleko izdašnija - kako u visini naknade, tako i u samom trajanju, što je kreiralo visoke izdatke. Toga je navodno bila svjesna i prethodna gradska vlast koja je i sama to pokušala bezuspješno revidirati. Naša sugovornica napominje da i argumenti koje danas roditelji-korisnici iznose protiveći se odluci Grada Zagreba, jasno ukazuju da je primarni problem tržište rada.

Pravo djece na vrtić

„Ono je potpuno neprilagođeno potrebama roditelja male djece“, nastavlja ona, „te diskriminatorno i prema roditeljima male djece, ali problem je i siromaštvo velikog broja obitelji. Na to jasno ukazuju i zadnja istraživanja gdje možemo primjerice vidjeti kako svako četvrto dijete živi u riziku od siromaštva dok sve veći broj roditelja radi s nesigurnim ugovorima o radu. Osim toga, majke male djece teško mogu naći posao jer se pretpostavlja da će često izostajati s posla“.

Ako i prnađu posao, kako smo nadalje saznali, majkama se ne omogućava korištenje prava na bolovanje u slučaju da je dijete bolesno ili pak ga one same ne koriste zbog straha da ne dobiju otkaz: „Roditelji sve više rade na vremenski užasno zahtjevnim i uz to slabo plaćenim poslovima koje prati vrlo niska ili nikakva fleksibilnost, te je iznimno teško balansirati između zahtjeva koji proizlaze iz tržišta rada i same obitelji. U situaciji brojnih nesigurnosti za jednu obitelj takva mjera je privlačno rješenje, što se u konačnici vidi i po velikom broju roditelja koji je koriste.“

Ivana Dobrotić također primjećuje da je ova mjera smanjila pritisak na dječje vrtiće, ali se u biti direktno kosi s pravom djeteta na polaženje vrtićkih programa. Dječji su vrtići osobito važni za djecu koja dolaze iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa, jer imaju važan potencijal u izjednačavanju prilika za svu djecu uoči školovanja. No istraživanja pokazuju kako će za mjerom ovog tipa najprije posegnuti roditelji nižeg socioekonomskog statusa čime se dolazi do suprotnog rezultata, dakle, samo se produbljuje nejednakost među djecom.

Žene izvan tržišta rada

Stručnjakinja sa zagrebačkog Pravnog fakulteta skrenula nam je pažnju i na to da po zapadu Europske unije mjere ovog tipa sve više gube na popularnosti, bilo da govorimo o Švedskoj ili Njemačkoj: „Sve veći naglasak stavlja se na ulaganje u dječje vrtiće. Osim toga, pred nama su novi ciljevi EU-a koji primjerice govore kako 96 posto djece starije od tri godine mora biti uključeno u dječji vrtić. Konačno, ova mjera ima negativan učinak na sudjelovanje žena na tržištu rada, posebice njihovu reintegraciju na tržištu, te napredovanje i visinu njihovih budućih zarada i mirovina."

U gradnju novih dječjih vrtića u Zagrebu se u međuvremenu gotovo prestalo ulagati, što nova vlast kani preokrenuti. Za mjeru roditelj-odgojitelj izdvojeno je otad približno 15 puta više novca nego za vrtiće, ali treba dodati i da su demografski učinci izostali. Počelo se rađati još manje Zagrepčana, a na koncu je i trend rađanja trećeg po redu djeteta u jednoj obitelji, ili svakog sljedećeg, u padu. Neće takvi argumenti, doduše, biti od neke pomoći roditeljima koji bi dogodine mogli ostati bez gradske financijske naknade. No sve ukazuje na to da su ih u ovu nevolju gurnuli oni koji su im to na početku nekritički ponudili.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu