Simbol urbanog identiteta i lova na riječke "crvene tajkune"

Riječka tržnica, popularna riječka "Placa", jedna je od najljepših i najatraktivnijih tržnica u Hrvatskoj. Živopisna tržnica sastoji se od vjerojatno najljepše ribarnice u ovom dijelu Europe, kao i još dva natkrivena paviljona, okružena brojnim štandovima, čineći jedno od najvažnijih mjesta riječkog kulturnog i urbanog identiteta. Povjesničarka Radmila Matejčić u svojoj kultnoj studiji o Rijeci "Kako čitati grad" ističe da zdanja riječke tržnice, sagrađena potkraj 19. stoljeća, predstavljaju "važno svjedočanstvo o skrbi grada u rješavanju standarda pučanstva".

Osim što je riječ o vrijednoj spomeničkoj baštini, riječka tržnica jedinstvena je i zbog činjenice da je to jedina tržnica u većem hrvatskom gradu koja nije pod upravom gradskih vlasti, nego privatnika. Slučaj je još zanimljiviji ako znamo da je tržna djelatnost, vitalna za život grada i zdravlje građana, dospjela u ruke privatnog poduzeća upravo u Rijeci, koja zbog neprikosnovene vladavine SDP-a nosi biljeg "crvene utvrde".

Zato je nedavna najava ponovnog preuzimanja upravljanja gradskim tržnicama od strane aktualne vlasti u Rijeci i izazvala toliku pozornost. Zbog približavanja svibanjskih lokalnih izbora ta odluka nesumnjivo ima dnevnopolitičku dimenziju. Međutim, ovdje je riječ i o svojevrsnom pokušaju ispravljanja stare pogreške, budući da privatizacija riječke tržnice predstavlja jednu od najkontroverznijih epizoda u novijoj povijesti ovoga grada. Ta je privatizacija proteklih godina redovito služila kao dokaz tvrdnje prema kojoj između HDZ-a i SDP-a nema razlike, jer je riječke tržnice početkom devedesetih preuzeo samozatajni SDP-ovac Ivan Franolić. A kako se radilo o monopolističkom i itekako profitabilnom poslu, koji je poslužio kao temelj za stvaranje i širenje Franolićevog poslovnog carstva, teza o SDP-ovim tajkunima upravo u Rijeci tako je dobila i formalnu potvrdu.

Tržnice privatizirala država

No, ova priča dobiva i drugu dimenziju, pogotovo ako se obratimo jednom od glavnih protagonista. Slavko Linić, koji je devedesetih godina bio na čelu Rijeke, spremno je za Deutsche Welle još jednom objasnio okolnosti sporne privatizacije riječke tržnice tvrdeći da nije Grad Rijeka privatizirao riječke tržnice nego je to učinila hrvatska država. Prema njegovim riječima, još 1987. godine donesen je zakon koji je propisivao pretvaranje tržnica, koje su dotad bile komunalna društva, u trgovačka društva. "Kako je Rijeka uvijek bila napredan grad, već sljedeće godine donesena je odluka kojom su Tržnice Rijeka pretvorene u trgovačko društvo", naglašava Linić i dodaje kako je osamostaljenjem Hrvatske donesen zakon o privatizaciji društvenih poduzeća, temeljem kojeg je državna agencija za privatizaciju donijela odluku o privatizaciji riječkih tržnica.

Nije, dakle, Rijeka odgovorna za privatizaciju riječke tržnice, nego državna agencija, premda Linić u samoj privatizaciji tržne djelatnosti ne vidi ništa sporno. Upravo zato Linić danas sumnja u opravdanost odluke o vraćanju te djelatnosti u gradske ruke, ne vjerujući da gradska uprava u tom poslu može biti uspješnija od privatnog sektora. Linić se, međutim, istodobno žestoko protivi privatizaciji gradske imovine, pa tako nije želio dopustiti privatizaciju vrijednih zdanja riječke tržnice. Zbog njih je, kako kaže, zaprijetio Franoliću preseljenjem tržnice na drugu lokaciju, ako ovaj ustraje na privatizaciji samih objekata. Grad Rijeka tužio je 1992. Franolića zahtjevajući povrat objekata, a Franolić je na kraju popustio. Sklopljena je sudska nagodba kojom je Rijeka ostala vlasnik objekata, a Franolićeva tvrtka dobila je pravo upravljanja tržnicama temeljem 15-godišnjeg ugovora o najmu. Ugovor je 2007. produljen na još 10 godina i ističe sljedeće ljeto, a čini se da više neće biti produljen.

Grad spasio nekretnine

Sudska odluka o nagodbi iz 1992., kao i provedba ugovora o najmu, bili su predmetom brojnih špekulacija, ali i policijske istrage, koja je vođena protiv Linića i njegova nasljednika Vojka Obersnela. Istraga je okončana odustajanjem od prijave i zaključkom da u tom slučaju ipak nije bilo ništa sporno, premda i dalje ima onih koji ne vjeruju da je sve bilo čisto. Linić se ne čudi bezbrojnim medijskim napisima o kriminalu i lopovluku u slučaju riječkih tržnica, s obzirom na to da je, kako kaže, i policiji trebalo 10 godina da shvati da Grad Rijeka nije donio odluku o privatizaciji riječkih tržnica.

Linić uvjerava da članstvo u SDP-u Franoliću nije previše pomoglo kada se radilo o gradskoj imovini. "Ni uza sve svoje prijatelje SDP-ovce Franolić nije uspio dobiti moju suglasnost za privatizaciju gradskih tržnica ako ne vrati objekte", uvjerava nekadašnji riječki gradonačelnik, koji se u svojoj političkoj karijeri u više navrata morao braniti od optužbi za pogodovanje prijateljima.

Ugledni riječki novinar i donedavni direktor Kanala Ri Neven Šantić ocjenjuje pak kako je ova afera vremenom poprimila mitske dimenzije, ali isključivo zahvaljujući činjenici da na samom početku sve okolnosti ovog slučaja nisu bile razjašnjene. "Tržnice Rijeka postale su mitsko mjesto lova na 'crvene' tajkune, a opozicijski političari pokušavali su slučaj riječkih tržnica iskoristiti za razobličavanje ove afere i napade na lokalnu vlast. Ova je afera mnogo puta poslužila kao medijska bomba, iako je riječ o hipertrofiranoj priči i buri u čaši vode", zaključuje Šantić.