Reparacije za kolonijalne zločine: plati i šuti? | Politika | DW | 02.06.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Suočavanje s prošlošću

Reparacije za kolonijalne zločine: plati i šuti?

Njemačka se ispričala za kolonijalne zločine u današnjoj Namibiji i financira projekte pomoći. Kako se druge europske zemlje nose sa svojom kolonijalnom prošlošću?

Protest u Berlinu kojim se traži isplata reparacija današnjoj Namibiji

Protest u Berlinu kojim se traži isplata reparacija današnjoj Namibiji

Više od 100 godina nakon zločina njemačkih kolonijalnih vlasti u današnjoj Namibiji, savezna vlada je 28. svibnja priznala zločine počinjene nad etničkim skupinama Herero i Nama, te ih nazvala genocidom.

Sada se postavlja pitanje kakva bi odšteta ili kompenzacija za žrtve i njihove obitelji, odnosno potomke bila primjerena? I bi li Njemačka, svojim pristupom u Namibiji, mogla ukazati na novi put suočavanja s prošlošću - bez uobičajenog guranja stvari po tepih, tako tipičnog za stare europske kolonijalne sile?

"Mislim da bi trebali biti vrlo oprezni kada govorimo o reparacijama", kaže za DW povjesničarka Olivette Otele, koja na Sveučilištu u Bristolu istražuje kolonijalnu prošlost Francuske i Velike Britanije. Bilo bi bolje govoriti o "ponovnom uspostavljanju pravde", dodaje ona. Njezino imenovanje za prvu tamnoputu profesoricu povijesti u ovoj zemlji bila je vijest koja se našla na mnogim naslovnicama.

Kada su u pitanju reparacije, Otele ne misli na jednokratne isplate, već na mjere suočavanja s traumama prošlosti i pokušaj da se to kompenzira u nekom drugom obliku. Možda bi se moglo nešto učiniti za obrazovanje ili zdravstvo u bivšim koloniziranim zemljama, kaže. Ali, prije svega "trebali bi razmišljati dugoročno. Ne samo dati novac i vjerovati da naša odgovornost time završava."

Pogled na političku raspravu o ovom pitanju u Europi pokazuje koliko su bivše kolonijalne zemlje još uvijek udaljene od takvih konstruktivnih pristupa.

Spomenik u Windhuku kojim se podsjeća na genocid njemačkih kolonizatora u današnjoj Namibiji

Spomenik u Windhuku kojim se podsjeća na genocid njemačkih kolonizatora u današnjoj Namibiji

Belgija i Kongo

Belgija je vladala današnjim Kongom tako brutalno da su druge kolonijalne sile tog doba bile zgrožene. Početkom 20. stoljeća, milijuni stanovnika Konga ubijeni su i unakaženi tijekom vladavinom kralja Leopolda II.

Tek je 2020., dakle 60 godina nakon stjecanja neovisnosti Konga, belgijski kralj Philippe poslao pismo vladi u Kinshasi izražavajući svoje „najdublje žaljenje zbog povreda u prošlosti". U međuvremenu je bilo kritika na račun nekih bogatih obitelji u Belgiji, koje su se obogatile uglavnom eksploatacijom Konga.

Italija i sjeverna Afrika

Italija se službeno ispričala za svoje kolonijalne zločine u sjevernoj Africi u prvoj polovici 20. stoljeća. Kada je tadašnji premijer Silvio Berlusconi posjetio Libiju 2008. Godine, on se dogovorio s tadašnjim libijskim predsjednikom Muammarom el-Gadafijem da Rim plati četiri milijarde eura za infrastrukturne projekte u Libiji.

Međutim, to je više bio uzajamni deal nego reparacija, jer je Libija zauzvrat obećala izvoziti više sirove nafte u Italiju i spriječiti izbjeglice da se Sredozemnim morem prebacuju u Italiju.

Portugal i trgovina robljem

Portugalski mornari bili su pioniri u transatlantskoj trgovini robljem. Mnogi Portugalci i dalje se ponose hrabrošću tadašnjih pomoraca i pritom zatvaraju oči pred njihovom brutalnošću. Portugal je jako dugo držao svoja okupirana područja: Angola je oslobođena tek 1975. godine.

Tek sada, 50 godina kasnije, treba se podići prvi spomenik žrtvama kolonijalizma u toj zemlji. Rasprava o prošlosti i dalje stvara jaz u zemlji.

Nizozemska i jugoistočna Azija

Nizozemska je 2020. godine prvi put isplatila odštetu žrtvama kolonijalnog nasilja koje su počinile nizozemske snage u Indoneziji. Međutim, radi se samo o malim iznosima isplaćenima izravnim potomcima žrtava.

Nizozemska generalno odbija isplatu odštetu. Vlada se u međuvremenu ispričala za nasilje koje su njezine trupe počinile u Indoneziji, posebno u 40-im godinama prošlog stoljeća. U to vrijeme, tisuće indonežanskih muškaraca ubijeno je u takozvanom "antigerilskom ratu". U ožujku ove godine kralj Willem Alexander službeno je izrazio svoje žaljenje zbog počinjenih zločina.

Francuska i "neporecivi činovi nasilja"

Tijekom posjete Africi 2017. godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron pozvao je na pomirenje između bivših kolonijalnih sila i koloniziranih zemalja. Odbio je plaćanje reparacija u novcu. U televizijskom intervjuu rekao je da bi bilo "smiješno" kada bi Francuska "plaćala kompenzaciju" za kolonijalno doba.

U isto vrijeme, nasilje koje su počinile europske kolonijalne sile nazvao je „neporecivim". Francuska je 2001. godine usvojila povijesni zakon kojim je trgovina robovima klasificirana kao „zločin protiv čovječnosti". Oko rata za neovisnost u Alžiru, s druge strane, i dalje su različita mišljenja koja izazivaju podjele u francuskoj politici.

"Po pitanju kompenzacijske pravde, rasprava je potpuno u slijepoj ulici", napominje historičarka Otele. Francuska po tom pitanju još nije ništa uradila, dodaje. Neki ljudi su smatrali da bi vraćanje umjetničkih djela mogao biti oblik reparacije, kaže onda i naglašava: "Ja se s tim ne slažem!"

Velika Britanija i njezina imperija

Službeni London također odbacuje ideju o reparaciji ili novčanoj kompenzaciji. I kada je riječ o prepoznavanju nepravde, napredak je spor. Tijekom posjete Indiji 2013. godine, tadašnji premier David Cameron ispričao se zbog masakra u Amritsaru 1919.

On je u isto vrijeme, međutim, naglasio: "Mislim da ima puno toga što je uradila britanska imperija, čime se možemo ponositi". Prošle godine je, prema anketama, čak 43 posto Britanaca dijelilo to Cameronovo mišljenje.

U pojedinačnim slučajevima britanska vlada isplatila je odštetu, na primjer žrtvama nasilnog gušenja tzv. „Mau Mau pobune” u Keniji pedesetih godina. Međutim, sve je bilo na bazi pojedinačnih novčanih odšteta.

U cjelini, službena Velika Britanija još uvijek živi u prošlosti i sve uljepšava, smatra Olivette Otele. „Prošlost s pričama o veličanstvenom i sjajnom kolonijalnom dobu, u kojem su se ti daleki narodi ‚civilizirali', ustvari nikada nije egzistirala kao takva."

Olivette Otele

Olivette Otele

Jesu li neke kolonijalne zemlje bile „naprednije”?

Olivette Otele ne misli da u ovoj raspravi postoji nešto poput dobrih ili loših primjera. Ono što naučite iz prošlosti je da je ne možete promijeniti, naglašava ona:

„Moramo naučiti živjeti zajedno uz konstantan angažman." Ova povjesničarka ne vjeruje da država s novcem može jednostavno nadoknaditi socijalnu nepravdu. „Kakva je korist ako grupi ljudi date novac?"

Međutim, sada postoje i drugi pristupi. Na primjer, u Velikoj Britaniji se puno toga događa mimo službenih institucija. Zaklade ili sveučilišta se, po riječima ove historičarke, angažiraju na ponovnom uspostavljanju pravde i osiguravaju nužne promjene u idućim godinama.

Otele navodi primjer Sveučilišta u Glasgowu, koje je uložilo milijune funti u nastavu i dijalog s karipskim zemljama. "Možda ni to nije rješenje, ali pozdravljam svaku inicijativu koja se bavi traumatičnom prošlošću".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva