Rat koji je prouzročio kaos u srednjoj Europi | Priča dana | DW | 23.05.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Rat koji je prouzročio kaos u srednjoj Europi

Bio je to rat za religiju i moć. Tridesetogodišnji rat je počeo prije četiri stoljeća – i prouzročio kaos usred Europe. Okončan je uzornim mirovnim rješenjem. I danas se na tom primjeru može učiti.

Protestantski plemići su 23. svibnja 1618. navalili na praški dvorac Hradčani. Jurišnici su od namjesnika katoličkog cara Svetog Rimskog Carstva zahtijevali slobodu religije, jer je car Mathias (Matija) ograničio prava protestanata. Nakon prepirke plemići iz današnje Češke su kroz prozor izbacili dvojicu kraljevih službenika. Muškarci su samo uz puno sreće preživjeli „let" u jarak.

Taj čin pobune, u povijesti poznatiji kao Praška Defenestracija, habsburški car Matija je shvatio kao objavu rata. Nasilno je htio ugušiti protestantsku pobunu u korijenu. Tako je počeo Tridesetogodišnji rat, koji je gotovo cijelu srednju Europu doveo na rub propasti. Bilo je to traumatično iskustvo i za Njemačku.

„Taj rat je bez sumnje ostavio puno dublje tragove u Njemačkoj nego drugi kasniji ratovi, možda s izuzetkom dva svjetska rata u 20. stoljeću", kaže politolog Herfried Münkler s berlinskog Humboldtovog sveučilišta za radio Deutschlandfunk.

Instrumentalizacija religije

Kosti žrtava Tridesetogodišnjeg rata pronađene u jednoj masovnoj grobnici

Kosti žrtava Tridesetogodišnjeg rata pronađene u jednoj masovnoj grobnici

Eksplozivna mješavina uzroka dovela je do toga da se konflikt na području današnje Češke pretvorio u požar koji više nitko nije mogao kontrolirati. Dok je dugotrajno razdoblje velike hladnoće uništavalo žetvu za žetvom, među stanovništvom se širilo apokaliptično raspoloženje – koje je hranilo praznovjerje. Vjerska pitanja su prouzročila dodatni spor. Oko stotinu godina nakon početka Reformacije i podjele unutar Crkve, protestanti i katolici su odjednom bili veliki rivali.

Stvari su dodatno komplicirale otežavajuće okolnosti. „Religiju se instrumentaliziralo za političke ciljeve", kaže za DW Elisabeth von Hammerstein iz hamburške zaklade Körber. „Radilo se dobrim dijelom i o političkoj moći", dodaje ova politologinja. Car i neki kneževi su se borili oko toga tko će imati glavnu riječ u Carstvu. U sukob su se uključile i eksterne snage. „Francuzi, Habsburzi, Šveđani i Englezi, pa čak i Osmanlije tu su regiju smatrali vrlo važnom za svoju vlastitu sigurnost i borili su se za prevlast ili barem za to da smanje utjecaj drugih sila." Religija je bila gorivo, naglašava von Hammersten, "koje je s tim ciljem dolijevano na vatru".

Nove dimenzije strahota

Povjesničari i politolozi vide čak i paralele s aktualnim sukobima kao u Siriji. Na početku se u toj arapskoj zemlji radilo o lokalnoj pobuni sunitskih snaga protiv vladajućeg alavitsko-šijitskog Bašara al-Asada. „Konflikt se onda vrlo brzo pretvorio u zamjenski rat", kaže von Hammerstein. U Siriji su Iran, Saudijska Arabija, Turska, Rusija „i dobrim dijelom i SAD zemlje koje slijede vlastite interese i situaciju čine kompliciranom".

I Tridesetogodišnji rat je dosegao novu dimenziju strahota nakon što su se u njega vojno uključile i druge države. Čete razularenih vojnika na svim stranama u potrazi za plijenom između dvije bitke kružile su srednjom Europom poput apokaliptičnih rojeva skakavaca i pustošili sela i gradove, palili ih, masakrirali stanovništvo, silovali žene. Nisu štedjeli ni djecu. Bezbroj ljudi je umrlo od gladi, ili su ih pokosile razne epidemije, npr. kuge, koje su širile razne vojske koje su se potucale po tim krajevima, odnosno deseci tisuća očajnih ljudi u bijegu.

Igračka stranih sila

Borba za golim preživljavanjem je postala prioritet ljudi tog doba. Za njih je svaki novi dan bio poput vrlo opasnog putovanja u nepoznato. Jad, bijeda i mržnja su tako formirale jednu cijelu generaciju, koja je znala samo za – život u ratu. Pisac Hans-Jakob von Grimmelshausen u svom je romanu "Simplicissimus" dvadeset godina nakon kraja rata dao naslutiti o kakvoj se brutalnosti radilo. Prilikom opisa napada na jedno seosko imanje on, pripovijedajući u prvoj osobi, kaže: "Našu su sluškinju u staji toliko mučili da više nije mogla izaći van…slugu su povezanog bacili na tlo, gurnuli mu šperploču u usta, i ulili mu cijelu muzlicu gnusne vodurine (često je bila pomiješana s urinom, fekalijama i slično, nap. red.) u utrobu, to su nazivali švedskim napitkom". Jedna široko rasprostranjena metoda mučenja u to doba.

Horde pljačkaša, jedna od strahota dugotrajnog konflikta

Horde pljačkaša, jedna od strahota dugotrajnog konflikta

Povijesno je svjedočanstvo i dnevnik njemačkog vojnika po imenu Peter Hagendorf. Na jednom mjestu on kao svoj plijen navodi „jedno zgodno djevojče", praktički u istom rangu uz novac i odjeću. Nekoliko stranica kasnije stoji: „Ovaj grad  [Biskupija Liege] ima 300 crkava i samostana, 18 gradova, 1.800 sela. Većinu smo opljačkali i pokrali." Broj mrtvih tijekom Tridesetogodišnjeg rata po raznim se istraživanjima kreće između tri i devet milijuna, procijenjeni broj stanovnika tada je iznosio između 15 i 20 milijuna. Kad pogledamo taj odnos, onda je broj žrtava bio veći nego tijekom Drugog svjetskog rata. Netaknuto je ostalo samo nekoliko regija, državni poredak je kolabirao. Dok su druge zemlje prosperirale, Njemačka je doživjela propast i depresiju.

"U socioekonomskom području rat je unazadio Njemačku za nekoliko desetljeća", tvrdi politolog Herfried Münkler. Rat u kojem je između četvrtine i trećine stanovništva jednostavno „izbrisano" s lica Zemlje, bio je nešto poput „cezure u svijesti ljudi". Njemačku je duboko obilježilo to iskustvo, iskustvo da je postala igračka u rukama stranih sila i poprište njihovih konflikata. Stručnjaci poput Münklera su čak uvjereni da je ta trauma Njemačkom Carstvu i nacističkoj diktaturi pomogla da opravdaju svoje napadačke ratove u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Mirovno rješenje

U Tridesetogodišnjem ratu su sukobljene strane od sredine trećeg desetljeća toliko izmorene krvoprolićem ili su zadovoljne osvojenim područjima utjecaja da se počinje tražiti mirovno rješenje. Pet godina su za njim tragali u katoličkom Münsteru i protestantskom Osnabrücku. Po prvi put države Europe su se pozabavile Starim kontinentom kao cjelinom. Zajedno su htjeli preuzeti odgovornost. 24. listopada 1648. zaraćene strane u Münsteru su potpisale tako željno očekivane mirovne ugovore – bio je to Vestfalski mir. U povijesnim se knjigama Vestfalski mir proglasilo diplomatskim vrhunskim djelom, zato što je sadržavao kompromise, npr. po pitanju slobode religije.

Protestanti i katolici su se sporazumjeli oko toga „da se religiozne sporne točke ne može riješiti teološki, već da se traži pragmatična rješenja, neovisno o diskusiji oko toga tko je u pravu", kaže von Hammerstein. Između ostalog je Vestfalski mir „zacementirao" ravnopravnost kršćanskih vjera. „Time je stvoren temelj za miran suživot konfesija, ono što se nakon nekoliko desetljeća nasilja više nije činilo mogućim." Za pridržavanje Mira se pobrinuo sustav jamstava – ukoliko bi primjerice jedna strana kršila ugovore, drugi potpisnici su imali pravo na intervenciju kako bi se opet uspostavio status quo.

Osim toga se „srezalo" suverenost cara, a kneževi su dobili više moći. Tim je Carstvo definitivno postalo svojevrsna labava zajednica država. Dok se u zemljama poput Francuske jačalo središnju vlast, u Njemačkoj je razvoj najprije tekao upravo u suprotnom smjeru. Jačanje položaja pokrajinskih kneževa do danas je ustvari jedan od temelja federalnog uređenja Savezne Republike – u kojoj premijeri saveznih pokrajina ljubomorno čuvaju prava koja pripadaju njihovim saveznim pokrajinama.

Potpisivanje Vestfalskog mira

Potpisivanje Vestfalskog mira

Inspiracija i danas

Vestfalski mir se često citira kao primjer za rješavanje i nekih drugih konflikata. Možda i za Bliski istok? Na Kongresu njemačkih povjesničara 2016. tadašnji je ministar vanjskih poslova (i današnji savezni predsjednik) Frank-Walter Steinmeier govorio o tome da je Ministarstvo vanjskih poslova „analiziralo koliko su instrumenti Vestfalskog mira relevantni i za današnje mirovne napore". Naglasio je važnu ulogu međunarodnih jamstava i založio se za „proces opipavanja pozicija bez ikakvih tabua". Jedan arapski intelektualac mu je, tvrdio je Steinmeier, rekao: „Potreban nam je Vestfalski mit za našu regiju."

I politologinja von Hammerstein Vestfalski mir smatra izvorom inspiracije: „Postoji puno poticaja, ideja i kreativnih rješenja koji pokazuju put do mira." Vestfalski je mir u svakom slučaju dokazao da je moguće mirno riješiti i jedan religiozno, politički i emocionalno ekstremno nabijeni rat.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva