Rast od šest posto – cilj za Zapadni Balkan

Ekonomije zemalja Zapadnog Balkana morale bi godišnje rasti za najmanje šest posto kako bi krajem četvrtog desetljeća ovog stoljeća dostigle prosjek Europske unije, kaže se u analizi Svjetske banke. Nakon desetljeća bez rasta, danas stopa iznosi jedva tri posto godišnje. Tako se ne može dostići ujednačenje ekonomija koje je nužno za jačanje demokracije i pravne države – a to je uvjet za pristup EU-u. Umjesto toga produbljuje se jaz u ekonomskom standardu između ove regije i zapadne Europe što zemlje Zapadnog Balkana čini još podložnijim populizmu, nacionalizmu i drugim antieuropskim strujanjima.

Ne može se retorički uljepšati izostanak uspjeha politike proširenja EU-a iako u Bruxellesu podsjećaju da su nedavno otvorena nova poglavlja u pristupnim pregovorima s Crnom Gorom i Srbijom te da se u sklopu „Berlinskog procesa" u Trstu 12. srpnja održava četvrti summit vodećih država EU-a s pristupnim kandidatima. Mnogi ljudi u regiji Zapadnog Balkana vjeruju da EU poklanja pozornost toj regiji samo kada se ona pokazuje kao krizno žarište koje skriva rizike za EU: kao koridor za migracije, leglo organiziranoga kriminala, utočište islamističkih nasilnika ili sporedna arena okršaja Zapada s Moskvom.

Vašingtonski konsenzus otišao u prazno

Pri tome su zemlje Zapadnog Balkana u biti provele temeljne reforme koje su u sklopu takozvanog Vašingtonskog konsenzusa tražili EU, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond: otvorile su tržišta za EU, privatizirale i liberalizirale gospodarstvo i drže se politike štednje koja je od njih zahtijevana. Cilj Konsenzusa je da reforme – praćene postupnim prilagođavanjem zakonodavnom okviru i političkim smjernicama i aktivnostima EU-a – dovedu do tržišnih gospodarstava i političke osposobljenosti za članstvo u EU-u.

I zaista, „nevidljiva ruka tržišta" je osjetna, ali ne onako kako se obično očekuje u tranzicijskim zemljama. Na mnogim mjestima nepotizam, korupcija i neefikasna javna uprava sprječavaju prilagođavanje političkom i ekonomskom okruženju u Europi. Osvetila se promašena politika privatizacije iz devedesetih godina tijekom koje je društveno vlasništvo najprije nacionalizirano da bi na kraju završilo u rukama takozvanih „tajkuna", malobrojnih i po pravilu politički umreženih. Od tada traje privredna pljačka – tekući procesi oko mega-holdinga „Agrokora" u Hrvatskoj i „Delte" u Srbiji su tek dva najpoznatija primjera.

Glavna prepreka je ipak struktura ekonomskih odnosa s jezgrom EU-a, koja se ispostavlja kao glavna kočnica regije. Financijski i trgovinski odnosi, geografski položaj i politička suradnja s EU-om odavno Zapadni Balkan čine faktičkim dijelom Unije – doduše bez prava glasa i uz brojne posljedice. Ne može se uopće govoriti o tome da regija dostiže EU: industrije su nestale jer nisu mogle izdržati konkurenciju iz EU-a; vanjski dug raste, nezaposlenost ostaje previsoka, skoro svaka druga osoba mlađa od 30 godina nema posao. Dalje se napuhavaju javni i uslužni sektor koji daju beznačajan višak vrijednosti. Uz to se nedovoljno investira, prije svega u obrazovanje, znanost i razvoj. Tako niti se može proizvesti dovoljno dobara i usluga koje bi se moglo izvesti, niti se može održavati postojeća infrastruktura poput autocesta koje povezuju južne članice EU-a, Tursku i Srednji istok s jezgrom EU-a.

Vanjski dug uza sve svoje posljedice može se objasniti deficitom trgovinske bilance od ukupno 98 milijardi eura koji su ove male otvorene ekonomije nagomilale u odnosima s EU-om samo između 2005. i 2016. godine. Kako bi pokrile taj manjak, zemlje Zapadnog Balkana su se enormno zaduživale u inozemstvu – opet prije svega u bankama iz EU-a. One već ionako kontroliraju najveći dio bankarskog sektora u regiji, tako da ne zarađuju samo na kreditima koje daju državama već i na gospodarstvu i stanovništvu.

U takvoj situaciji daljnje europske integracije ljudima u jugoistočnoj Europi više ne djeluju kao obećanje iz snova. Pogled na susjednu Grčku dodatno hrani njihove sumnje u to je li model sadašnjeg EU-a pravi obrazac za njih.

Integracija Zapadnog Balkana može biti dobit za EU

Kandidati za pristupanje EU-u sa Zapadnog Balkana hitno trebaju razvojne perspektive i više javnih investicija, kako bi udvostručili godišnju stopu rasta na najmanje šest posto. Stoga bi im uskoro trebalo dati pristup strukturnim fondovima EU-a, dozvoliti sudjelovanje u mehanizmima financijske stabilnosti EU-a i tretirati ih kao dio integracijskog projekta EU-a u svakom drugom pogledu. U ekonomskom je interesu samog EU-a da ova regija postane atraktivnija za trgovinu i investicije te da srastu prometne, energetske i digitalne mreže u jugoistočnoj Europi. Time bi i migracijski pritisak iz ove regije popustio. Moguća politička dobit je očigledna: jačanje regionalne sigurnosti u jugoistočnoj Europi bi poboljšalo ugled EU-a u vremena u kojima geopolitika ponovo dobiva na značenju. Model demokracije koji propagira EU ponovo bi dobio privlačnost i time suzbio utjecaj drugih aktera poput Rusije, Turske ili islamskih država – kao i nepredvidive Trumpove administracije.

Novodefinirana politika prema jugoistočnoj Europi mora se pripremiti odmah. Jer 2019. počinje novi „institucionalni" ciklus EU-a koji uključuje izbore za Europski parlament, novu Europsku komisiju i novi proračun EU-a. Izlazak Velike Britanije bi mogao ostaviti prostor za aktivniju strukturnu i kohezijsku politiku. Cilj 27 članica kluba treba biti integracija Zapadnog Balkana. Uspjehom svog privrednog i socijalnog modela u toj regiji EU bi dobio novi sjaj kao igrač koji strateški razmišlja i djeluje, akter koji zaista teži ujednačavanju uvjeta života u Europi.

Tobias Flessenkemper i Dušan Reljić

Tobias Flessenkemper vodi Balkanski projekt Međunarodnog centra za europske studije (CIFE) u Nici. Dušan Reljić je šef briselskog ureda njemačke Zaklade za znanost i politiku. Tekst je objavljen na stranici Zaklade (https://www.swp-berlin.org/en/point-of-view/eu-enlargement-a-six-percent-target-for-the-western-balkans/), a DW ga prenosi uz suglasnost Zaklade i autora.