Queer skandal koji je šokirao Njemačko Carstvo

Ukrašen pozlaćenom iguanom i buketom voća s ananasom na vrhu, raskošan komad queer-povijesti prodan je 24. travnja za 300.000 eura (350.000 dolara) u berlinskoj podružnici njemačke aukcijske kuće Lempertz. Porculanska vaza visoka nešto više od 116 centimetara navodno je izrađena kao dar cara Wilhelma II., posljednjeg njemačkog cara, njegovom prijatelju, princu Philippu zu Eulenburg-Hertefeldu.

Danas malo poznat, odnos između cara i princa bio je u fokusu čitavog skandala, poznatog kao Eulenburgova afera, za koju njemački povjesničar Norman Domeier kaže da je potresla čitavu Europu i promijenila javno mišljenje o njemačkoj monarhiji.

Wilhelm II. stupio je na njemačko prijestolje 1888. Kao car, bio je poznat kao nesiguran, neodlučan i nepredvidljiv vođa opsjednut vlastitim javnim imidžom te je s vremenom postajao sve autoritarniji.

Kritike o "ulizivačkoj" bliskosti s njemačkim carem

Zu Eulenburg je bio diplomat koji je brzo napredovao u poslu i postao carev najvažniji izvanparlamentarni savjetnik. Često je u dvorcu Liebenberg, sjeverno od Berlina, organizirao lovačka i umjetnička okupljanja za uži krug prijatelja. Kako će kasnije biti otkriveno na sudu, članovi tog kruga su Eulenburga nazivali „Phili” ili „Philine”, a cara Wilhelma „Liebchen” („dragi” ili „mili").

„Postalo je jasno i da su njegovali svojevrsni kult neoromantičnog muškog prijateljstva, a njihova je korespondencija bila ispunjena naizgled homo-erotskim iskazima prijateljstva”, piše povjesničar Robert Beachy u knjizi „Gay Berlin: Birthplace of a Modern Identity.”

Krug prijatelja iz Liebenberga prezirali su brojni carevi kritičari koji su ih prikazivali kao ulizice koje zloupotrebljavaju bliskost s carem kako bi utjecali na politiku.

Među tim kritičarima bio je i utjecajni berlinski novinar Maximilian Harden, gorljivi njemački nacionalist. Bio je uvjeren da je njemačka prijetnja ratom protiv Francuske tijekom Prve marokanske krize (1905.–1906.) protumačena kao blef, jer su Francuzi dobili informacije koje su „procurile" francuskom veleposlaniku na jednoj lovačkoj zabavi u Liebenbergu.

Skandalozna zavjera za rušenje monarhije

„Harden je smatrao da je potrebno provesti promjene i bio je prilično ciničan jer je vjerovao da mu je, kao novinaru i izdavaču, jedina opcija skandalizirati te ljude s ciljem njihovoga pada”, kaže Domeier, autor knjige „Skandal Eulenburg: politička kulturološka povijest (Njemačkog) Carstva)".

17. studenoga 1906. Harden je objavio članak pod naslovom „Auftakt" (u prijevodu: uvod ili početak), u kojem je optužio carevo okruženje da je „ispredalo niti iz nevidljivih izvora, niti koje otežavaju disanje Njemačkog Carstva.” Posebno je izdvojio Eulenburga kao korumpirajući utjecaj. Oni „ne sanjaju o svijetu u plamenu, oni su već dovoljno topli”, napisao je Harden u svom vrlo čitanom i utjecajnom tjedniku Die Zukunft (budućnost). „Toplo” je tada bio uobičajen žargonski izraz za homoseksualnost.

Eulenburg je ubrzo napustio Berlin i otišao u Švicarsku, navodno iz „zdravstvenih razloga”. No nije mogao dugo izbivati te se 1907. vratio u Berlin, što je uznemirilo Hardena.

Uslijedio je niz vojnih i javnih suđenja koja su privukla svjetsku pozornost i dovela do skandala usporedivog s procesom protiv Oscara Wildea 1895. u Engleskoj zbog „grube nepristojnosti”, odnosno njegove ljubavne afere sa lordom Alfredom Douglasom, te s Dreyfusovom aferom koja je započela 1894. i postala simbol nepravde i antisemitizma u Francuskoj.

Generalova seksualnost kao predmet rasprave u sudnici

„Doista je fascinantno koliko je skandal podijelio njemačko društvo. Vidi se kako je Njemačko Carstvo, koje je izvana djelovalo tako pompozno i raskošno, iznutra bilo slabo i nestabilno, s velikim razlikama između sjevera i juga, istoka i zapada. Skandal je te podjele potpuno razotkrio”, rekao je Domeier za DW.

Jedno od najsenzacionalnijih suđenja u okviru afere odnosilo se na generala Kunoa von Moltkea, koji je na koncu podnio ostavku na mjesto gradskog zapovjednika zaduženog za sigurnost Berlina i tužio Hardena za klevetu. Na sudu u Berlinu Harden je tvrdio da je von Moltke, koji je u krugu Liebenberga navodno bio poznat kao „Tutu”, kod kuće volio nositi rumenilo i „upadljive kostime” poput kimona i dugih suknji.

Tijekom suđenja von Moltkeova bivša supruga Lili von Elbe senzacionalno je za neuspjeh njihova braka okrivila njegov blizak odnos s Eulenburgom te tvrdila da je odbijao dijeliti krevet s njom.

Harden je također doveo na sud seksologa Magnusa Hirschfelda kako bi ovaj dao svoje stručno mišljenje o von Moltkeovoj seksualnosti. Hirschfeld je 1897. u Berlinu osnovao Znanstveno-humanitarni odbor, prvu organizaciju za prava homoseksualaca u svijetu. Na temelju svojih opažanja u sudnici ovaj seksolog je zaključio da von Moltke ima ženstvenu stranu i pokazuje „nesvjesnu homoseksualnost”. Harden je zatim oslobođen optužbi za klevetu.

Hirschfeldove teorije o rodu i seksualnosti, koje su suđenjem dospjele u širu javnost, bile su revolucionarne za svoje vrijeme. Smatrao je da je seksualna orijentacija urođena, prirodna biološka osobina, a ne životni izbor, bolest ili zločin. „Na neki način riječ je o ranoj verziji koncepta ‘rođen takav’, kakav su kasnije zagovarali različiti emancipacijski pokreti”, kaže povjesničar Frederik Doktor sa Europskog sveučilišta u Flensburgu.

Važan dio queer povijesti

Dosta prije svog vrhunca u razdoblju Weimarske republike, Berlin je već stekao reputaciju europske prijestolnice zabave s živahnom queer scenom. U vrijeme kada su seksualni odnosi između muškaraca bili kriminalizirani prema paragrafu 175 njemačkog Kaznenog zakona, grad je čak imao posebnu policijsku jedinicu – ne kako bi spriječila homoseksualne aktivnosti, nego kako bi zaštitila visoke društvene slojeve od mogućih ucjenjivača.

Eulenburgova afera imala je nenamjerne posljedice za berlinsku gay scenu, prema Doktoru. „Na kraju je dovela do većeg stupnja homofobije, raširene ideje o ‘degeneraciji’, definiranja homoseksualaca kao feminiziranih muškaraca i rasprava o pooštravanju paragrafa 175 – što su nacisti desetljećima kasnije, 1935., i proveli – te u konačnici i o slobodi queer muškaraca da žive svoju seksualnost”, rekao je ovaj povjesničar za DW.

Homoseksualnost se također počela povezivati s nedostatkom domoljublja pa čak i s izdajom. Godine 1908. list New Yorker Staats-Zeitung, važan glas Nijemaca u SAD-u, čak je preporučio „mali rat” kako bi se Njemačka riješila homoseksualnosti.

U mračnom nagovještaju nacističke Njemačke, tisak je također iznosio antisemitske napade na Hardena, njegova odvjetnika Maxa Bernsteina i Hirschfelda. „Ne možemo dopustiti da ovog njemačkog čovjeka [von Moltkea] blate Židovi”, pisale su njemačke novine Die Staatsbürgerzeitung.

Skandal oko ružičaste suknjice i carev živčani slom

Skandal je na koncu uništio Eulenburgov ugled, a kasnije je bio i predmet tužbe za klevetu koju je pokrenuo novinar Harden. Tijekom tog suđenja jedan stariji ribar i sitni kriminalac svjedočili su da su u mladosti imali seksualne odnose s princem. Nakon što je 1909. kolabirao u sudnici, sudski su ga liječnici redovito proglašavali preslabim za suđenje. Prijatelji su ga izbjegavali sve do njegove smrti 1921.

Krug prijatelja iz Liebenberga nastavio se okupljati oko cara Wilhelma II., koji nikada nije bio daleko od nekog skandala.

Tijekom jedne lovačke večere u palači Donaueschingen 1908. pruski general Dietrich Graf von Hülsen-Haeseler, šef carevog vojnog kabineta, iznenada je umro od srčanog udara dok je plesao valcer. Prema nekim izvorima bio je odjeven u balsku haljinu i šešir ukrašen paunovim perjem, prema drugima - ružičastu suknjicu i krunu od ruža.

Taj je događaj doveo cara, koji je već bio pod pritiskom nakon objave vrlo nediplomatskih komentara o Britancima, do živčanog sloma.

Na kraju ga je vojska tijekom Prvog svjetskog rata potisnula, a 1918. je abdicirao. Posljednji njemački car umro je u egzilu u Nizozemskoj 1941. godine.