Put pun nepoznanica

Mir i odmjerenost - to je prva suzdržana reakcija Berlina. S razlogom traži ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier od svih strana da ostanu razumne, jer slavlje u Prištini neće dugo moći prikrivati činjenicu da s proglašenjem neovisnosti Kosova ni u kojem slučaju nisu riješeni svi problemi na Balkanu. Mnogi, zapravo, sada tek počinju.

Daleko od svijetle gospodarske perspektive

Kao prvo, nije izgledno da će se ambiciozna očekivanja nekih građana Kosova koji vjeruju da će s neovisnošću na Kosovo automatski doći i masovne inozemne investicije tako lako ispuniti. Puno prije bi se moglo dogoditi da srpska vlada Prištini uvede gospodarski embargo - da blokira opskrbu strujom, hranom, vodom te internetske i telefonske veze - što bi dodatno otežalo život ljudima na Kosovu. Bez velikodušne podrške Europske unije zemlja godinama neće moći izaći gospodarske agonije. No, s obzirom na dosadašnju inozemnu pomoć u milijardskim iznosima ne bi trebalo ni očekivati da će ta potpora doći brzo i da će dovesti do brzog gospodarskog napretka.

Novi Cipar?

Puno kompliciranije od gospodarske perspektive je pitanje hoće li međunarodnoj zajednici uspjeti osoviti na noge jednu doista demokratsku državu kojoj će integrirati sve svoje građane. Moguće je, naime, da će 120.000 Srba na Kosovu, uz potporu vlade u Beogradu, i dalje odbijati surađivati s vladom u Prištini te da će stvoriti paralelne strukture. U najgorem slučaju bi se moglo dogoditi da se to dugoročno razvije u "zamrznuti sukob" sličan onome na sjeveru Cipra.

Beograd ponovno na kušnji

Za krhku koaliciju u Beogradu deklaracija o neovisnosti usvojena u Prištini novi je težak ispit. Jer premijer Koštunica je već najavio da će u slučaju piznanja Kosova od strane europskih država odbiti sve sporazume koje bi Srbiju približili EU-u. Predsjednik Tadić pak ne želi odustati od svog europskog kursa. Istovremeno Srpska radikalna stranka postaje sve snažnija u svojoj ulozi najjače frakcije u parlamentu. Najkasnije na komunalnim izborima u svibnju Srbija će se opet naći pred načelnim pitanjem o smjeru kojim želi ići: ili prema Europskoj uniji ili prema Rusiji.

Dokle će kosovski Albanci trpjeti poluprotektorat EU-a?

Sporno proglašenje neovisnosti daje, povrh svega, i novi poticaj centrifugalnim silama u susjednim zemljama, kao što je slučaj sa srpskim entiteto u Bosni i Hercegovini. Teško da će bosanski Srbi službeno zatražiti neovisnost i pripajanje Srbiji - za to je međunarodni pritisak prevelik - ali ukazujući na Kosovo, i ubuduće će uvijek iznova isprobavati u kolikoj mjeri mogu blokirati federalne organe vlasti u Sarajevu. Pogled bačen na Bosnu koja se već preko deset godina nalazi pod kontrolom međunarodne zajednice, vrlo zorno pokazuje gdje su granice "nadzirane neovisnosti". Mnogi već potiho pitaju: koliko će kosovski Albanci trpjeti poluprotektorat koji im je nametnula Europska unija? Donekle smiruje samo nazočnost 16.000 NATO-ovih vojnika na Kosovu, koji bi trebali biti u stanju spriječiti nasilničke izgrede.

Izlaz u zajedničkoj europskoj perspektivi

Europska unija, pak, čija će većina članica diplomatski priznati Kosovo, itekako je svjesna da uspostava trajnog mira na Balkanu ostaje divovska zadaća. Izlaz iz te dileme omogućila bi tek situacija u kojoj bi nacionalne granice igrale još samo sporednu ulogu. Tek kada i Kosovo i Srbija postanu članice Europske unije, Balkanom bi mogao dugoročno zavladati mir. A do toga je još dug put.