Psiholozi CIA-e: zločinci za pisaćim stolom

Sedam mjeseci nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. James Mitchell i John Jessen su imali mnogo posla. Od njih je američka tajna služba CIA zatražila da kao psiholozi razrade katalog mjera za, kako se to u tim krugovima nazivalo: "proširene metode ispitivanja".  Tako su Mitchell i Jensen sjedili za svojim pisaćim stolovima i marljivo tipkali popis s dvanaest načina "ispitivanja", tijekom kojih su neki od zatočenika i umrli. Na popisu je i već poznati waterboarding ili zatvaranje u kovčeg velik kao lijes. Nalogodavcu se veoma dopao rad psihologa: jedanaest od tih dvanaest metoda su postale standardni postupak prilikom saslušanja optuženih za teror.

Tek nakon 15 godina i Mitchell i Jessen moraju odgovarati pred sudom za svoje djelo. Organizacija za ljudska prava American Civil Liberties Union (ACLU) ih je tužila u ime bivših zatočenika Suleimana Abdulaha Salima i Mohameda Ben Souda, kao i u ime obitelji Gul Rahmana koji je umro u jednom zatvoru CIA-e od hladnoće.

Još se vodi pravno natezanje hoće li tuženi psiholozi doista pred sudom snositi posljedice za sudioništvo u zločinu, ali je već proveden čitav niz sudskih saslušanja kojima se utvrđivalo činjenično stanje. Zato i odvjetnik humanitarne organizacije Dror Ladin misli kako se već mnogo učinilo: "Još nikad prije nisu žrtve mučenja CIA-e došle tako daleko sa svojom tužbom. I još nikad prije nisu odgovorni pod zakletvom morali opravdavati ono što su činili."

Tek "slušali zapovjedi"?

Mitchell i Jessen nisu samo tuženi što su sročili te metode mučenja. Oni su punih sedam godina nastavili suradnju sa CIA-om i dok je ona mučila zatočene u zatvorima širom svijeta. Štoviše, čak su i osobno nadzirali ispitivanje nekih važnijih zarobljenika, kao što je bio Halid šeik Mohamed za kojeg se vjeruje kako je bio jedan od glavnih planera napada 11. rujna.

Psiholozi su u dosadašnjim saslušanjima tvrdili kako su radili samo ono što je ugovorom od njih tražila CIA i kako ne mogu biti krivi što su djelatnici CIA-e doista onda činili. Oni su "bili vojnici koji su slijedili zapovjedi", izjavio je Jessen na saslušanju početkom godine.

To nije posve točno: i Mitchell i Jessen su doista bili časnici i psiholozi američkog ratnog zrakoplovstva, ali kada su radili taj katalog užasa, oni više nisu bili u uniformi. I jedan i drugi su umirovljeni, tako da su formalno bili – civili.

Ali čak i da su se ponašali kao (pričuvni) vojnici, to za odvjetnika Ladina ne može biti argument: "Isto tako kao što su u Drugom svjetskom ratu proglašeni krivim i oni koji su isporučivali otrovni plin nacistima, tako su i Mitchell i Jessen počinili ratni zločin. A oni su i zaradili golem novac na mučenju ljudi."

"Postali ste kukavice?"

Kao "savjetnici", Mitchell i Jessen su od CIA-e primili 81 milijun dolara "za istraživački rad", to se vidi po izvješću o mučenjima američkog Senata u kojem se 2014. prvi puta prikazao sav razmjer prakse mučenja američke tajne službe. Obzirom na taj novac, odvjetnik tužitelja ne može vjerovati tvrdnjama psihologa da su htjeli prestati, ali su nastavili zbog pritiska koji je na njih izvršen.

Tuženi su doista pred sudom tvrdili kako su savjetovali CIA-i da obuzda korištenje metode waterboardinga: prema izvješću Senata bio je i slučaj jednog zatočenika koji je izložen tom načinu prividnog utapljanja čak 83 puta u roku nekoliko dana, a prema protokolu saslušanja se u jednom trenutku za žrtvu kaže kako "ne odgovara na podražaje" – drugim riječima, izgubila je svijest. Naravno da su tu i psiholozi rekli kako ta metoda neće funkcionirati čak i ako se nastavi s waterboardingom.

No tvrde kako njihovi nalogodavci u tajnoj službi nisu imali nikakvo razumijevanje za takve sumnje: "Rekli su nam da smo se uplašili i da smo kukavice, mislim da je rečeno i da smo postali pussies", izjavio je Mitchell pred sudom. "Ako prestanete i ako se onda dogodi novi teroristički napad na SAD, onda će krv civilnih žrtava biti i na vašim rukama", govorili su psiholozima.

"Ništa od toga ne boli"

S druge strane, čak i na dosadašnjim saslušanjima su psiholozi nijekali kako su njihovim metodama nanosili bol zatočenicima. New York Times piše kako je "dr. Mitchell, koji je jednom rekao kako bi većina ljudi prije htjela da im polome obje noge nego da budu izloženi waterboardingu, proturječio odvjetniku tužitelja koji je tu metodu nazvao bolnom. 'It sucks, you know. Ali ne znam da je bolna. Radije bih koristio riječ uznemirujuća'", citira psihologa američki list.

Ovi bivši psiholozi američkog ratnog zrakoplovstva najviše su zagovarali metodu walling. Po njoj, uhićenik se vrti u krug i uvijek iznova se gura da udari u zid, ne betonski nego od donekle elastične šperploče. "To uopće ne boli, ali prilično se vrtite. Ako je bolno, onda je metoda krivo provedena", kaže Mitchell. Ali Jessen i dodaje: "Niste ozlijeđeni, ali nadražava se vaše unutrašnje uho. Čujete na kraju stvarno glasan šum."

Dva bivša zatočenika, Suleiman Salim i Mohamed Ben Soud su pred sudom priznala kako ih ova dva psihologa nisu osobno ispitivala, ali jesu bili mučeni metodama koje su oni razradili. Na primjer metoda kojom se zatvoreniku lisicama vežu ruke iznad glave u neugodnom položaju, bez mogućnosti da uspravno stoji ili da se negdje nasloni. Salim pred sudom tvrdi da je to bilo itekako i fizički bolno: "Užasni bolovi u rukama, užasni bolovi u leđima i u zglobovima", izjavio je na saslušanju. "Možda i vas trebam tako vezati na koji sat tako da osjetite bol ako želite bol", izjavio je Salim prije nego što je briznuo u plač pred sucem.

Hoće li biti krivi – i bez priznatog zločina?

Odvjetnik Dror Ladin smatra ova dva psihologa osobito odgovornima baš zato jer oni nisu nosili uniformu dok su radili na metodama mučenja. Naravno da su u tome sudjelovali i psiholozi američke vojske, ali oni su bili jedini "privatni poduzetnici" kojima je kao "vanjskima", outsourced zadaća razvoja metoda mučenja. To su učinili dragovoljno i odlično su zaradili.

Kada je riječ o konkretnom sudjelovanju u mučenjima, tu je mnogo teže naći dokaza. Ali prema izvješću Senata, može se vidjeti kako su i Mitchell i Jessen 2002. samo nekoliko dana prije smrti Gula Rahmanija posjetili tajni zatvor u kojem je on bio zatočen. Izvješće piše kako su psiholozi savjetovali primjenu "proširenih metoda" saslušanja na tom Afganistancu, a odvjetnik Ladin tvrdi kako je "John Jessen savjetovao da se zatvoreniku ne daje hrana i da ga se ne pušta spavati, a i osobno ga je saslušavao."  Poznato je da i hladnoća u ćeliji nije bila tek slučajnost, nego sredstvo pritiska. Ali Gul je preminuo.

Svi koji su sudjelovali u mučenjima zatvorenika se još uvijek ne moraju bojati kaznene odgovornosti. Još ovog siječnja je i američki predsjednik Trump rekao za postaju ABC News: "Brinem li se zbog waterboardinga? Što se mene tiče, moramo se protiv vatre boriti vatrom." U ovoj tužbi žrtve traže barem odštetu za troškove liječenja nakon tih silnih "proširenih metoda". Ali naravno da je smisao suđenja kojem se teži nešto drugo: priznanje da im je nanesena nepravda i da je Amerika posegnula za neprihvatljivim metodama. Da se tako nešto više ne ponovi.