Prije 75 godina: likvidacija Roma i Sintija u Auschwitzu | Politika | DW | 02.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Prije 75 godina: likvidacija Roma i Sintija u Auschwitzu

Uzaludan je bio otpor: 4.300 djece, bolesnih i nemoćnih Sintija i Roma ubijeno je 2. kolovoza 1944. u plinskim komorama u Auschwitzu. DW je razgovarao s povjesničarkom Karolom Fings.

Kamena ploča na kojoj piše Auschwitz-Birkenau (imago/R. Zöllner)

Detalj berlinskog spomenika Sintijima i Romima ubijenim u vrijeme nacional-socijalizma

DW: Drugi kolovoza 1944. je važan dan u nacionalsocijalističkom progonu Sintija i Roma. Što se tada dogodilo?

Karola Fings: U noći s 2. na 3. kolovoza 1944. godine takozvani "ciganski logor" u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau biva ukinut ili - na jeziku SS-a "likvidiran". Posljednji zatvorenici - oko 4.300 muškaraca, žena i djece odvedeni su u plinske komore i ubijeni.

Zašto je došlo do čistke i masovnog ubojstva?

Odlučujući faktor bio je što je taj dio logora trebalo osloboditi za Židove deportirane iz Mađarske. Snažniji zatvorenici su postupno odvođeni na prisilni rad, baš zato što bi se oni najviše odupirali pri ukidanju logora. Njemačkim Sintijima, koji su bili u Wehrmachtu, rečeno je da izlaze iz logora zajedno sa svojim obiteljima i idu na neko bolje mjesto, gdje će moći raditi. Ostali su bili predviđeni za plinske komore.

Preživjeli su govorili o otporu pri pokušaju iseljavanja logora u svibnju 1944. Što se zna o tome?

Vrlo malo. Sigurno je, međutim, da su se Sintiji i Romi u logoru žestoko branili, čak i u noći između 2. i 3. kolovoza 1944. U 19 sati došlo je do blokade logora. Pripadnici SS-a su okružili baraku. Oni koji su tamo ostali - nemoćni, bolesni, starije osobe, djeca i njihove majke - mogli su samo uz krajnju brutalnost biti ubačeni u kamione koji su ih odvezli do krematorija.

O kakvom logoru se zapravo radilo?

Uvjeti u tom dijelu logora u Auschwitzu bili su doslovce pogubni. Od veljače 1943. tamo je deportirano oko 22.700 muškaraca, žena i djece iz njemačkog Rajha, ali i iz pripojene Austrije, Češke, Poljske, okupirane Nizozemske i Belgije. Bilo je skučeno, jedva hrane, medicinska njega je bila loša, sanitarno stanje katastrofalno i sve je bilo praćeno nasiljem. Zatvorenici su se svakodnevno borili da prežive.

Do kraja 1943. godine 75 posto je umrlo od gladi ili zaraznih bolesti. Selektivno su birani za ubojstvo u plinskim komorama. Bio je to obiteljski logor s nevjerojatno visokim brojem djece mlađe od 14 godina, njih oko 7.000. S jedne strane, obitelji su se mogle tješiti i brinuti za svoje članove, koliko je to uopće bilo moguće. Ali bilo je užasno gledati kako djeca, roditelji, braća i sestre umiru, a ništa se ne može poduzeti. Specifični su bili medicinski eksperimenti koje je izvodio zloglasni SS-ov liječnik Josef Mengele i to prije svega na djeci blizancima.

Povjesničarka Karola Fings (NS-DOK/Jörn Neumann)

Povjesničarka Karola Fings

Zašto su Sintiji i Romi zatvarani kao obitelji?

To ima veze s iskustvima nacističkog režima tijekom progona Sintija i Roma. Kada su 1938. godine prvi mladići deportirani u koncentracijske logore na prisilni rad, dogodio se ogroman otpor. Bližnji su pisali peticije čak i Hitleru. Odlazili su u Berlin pokušavajući isposlovati oslobađanje svojih sinova, braće ili očeva.

Također u svibnju 1940. godine, kada se dogodila prva veća deportacija, obitelji su putovale u okupiranu Poljsku kako bi bile kod svojih bližnjih. Znalo se da Sintiji i Romi njeguju jake obiteljske veze. Vjerojatno je to bila strategija vlasti - bolje da ih pustimo zajedno, u protivnom će biti previše prosvjeda.

Koliko je ljudi preživjelo "ciganski logor" u Auschwitzu?

Preživjela je samo nekolicina odabrana za prisilni rad u drugim logorima: Oko 3.000 do 4.000 ljudi prebačeno je u logore poput Ravensbrücka, Buchenwalda ili Sachsenhausena, od kojih je velik broj ponovo deportiran nazad u Auschwitz. Procjenjujemo da je preživjelo možda 1.000 do 2.000 logoraša. Stopa smrtnosti bila je posebno visoka među djecom. Preživjele majke opisavale su kako su im djeca umirala na rukama.

Što se zna o progonu najveće europske manjine?

Istraživanje o tome postoji tek od sredine 90-ih godina. Do tada se progone gledalo iz perspektive zločinaca: bivših kriminologa ili istraživača rasa. Oni su tvrdili da Sintiji i Romi nisu progonjeni zbog rase. Zločinci su također spriječili da proganjani dobiju odštetu, tako što su bili vještaci na sudovima. Danas znamo da su Sintiji i Romi izloženi rasističkoj agitaciji i progonu od 1933. da su i oni, poput židovskog stanovništva, stigmatizirani kao strana rasa. O njima su vođene statistike što je vodilo k izolaciji i na kraju deportaciji. Cilj je bio isti kao i sa Židovima: ukloniti Sintije i Rome kao „stranu rasu" iz „njemačkog nacionalnog tijela".

Je li ovaj genocid zaboravljen nakon 1945?

To je bio genocid koji se negirao. Mnogi su vidjeli, znali ili sudjelovali u onome što se dogodilo sa Sintijima i Romima u nacističko doba: mlada majka, čiji suprug je deportiran, ostala je sa svojom djecom u malom selu, gdje su jedva mogli preživjeti. Nastavnik i gradonačelnik pobrinuli su se da majka i djeca budu prijavljeni policiji. Rezultat je bila deportacija u Auschwitz. Nitko od njih nije preživio.

Istina o Holokaustu nad Židovima je također prilično kasno stigla u njemačko poslijeratno društvo. Ali bilo je velikih procesa koji su doprinijeli širenju istine, poput procesa „Auschwitz". Iako ne tako sveobuhvatan, postojao je i progon zločinaca. A bilo je i odbacivanja antisemitizma jer se podrazumijevalo da je to preduvjet za genocid. Sa žrtvama Sintija i Roma situacija je bila drugačija.

Protiv zločinaca gotovo nisu vođeni procesi. Čak i ako jesu, završavali su oslobađajućom presudom, jer su Sintiji i Romi stigmatizirani kao nepouzdani. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje da oni nisu priznati kao ravnopravni njemački građani. Ljudi koji su zahtijevali prisilnu sterilizaciju ili deportaciju Sintija i Roma mogli su ponovo biti na javnim funkcijama – neki su bili savjetnici Savezne vlade.

Što je to značilo za preživjele?

Iz današnje perspektive je to nevjerojatno i skandalozno: žena, koja je jedva uspjela spasiti se iz logora, koja je vidjela sve svoje bliske kako umiru, vraća se u svoj rodni grad, ponovo biva etiketirana kao „ciganka", gurnuta na marginu, bez odštete ili priznanja zločina.

Znamo da se traume mogu prebroditi samo ako društvo prizna da se zločin dogodio. U slučaju sa Sintijima i Romima to nažalost nije uspjelo. Takvo isključivanje nakon 1945. godine ima dugoročne posljedice - za žrtve, ali i za buduće generacije. Progon i genocid i dalje su veliko opterećenje za pripadnike manjine.

Spomenik ubijenim Sintijima i Romima u Berlinu (imago/C. Ditsch)

Spomenik ubijenim Sintijima i Romima u Berlinu

Kako se odvijao progon u Europi?

U Europi koju su okupirali nacionalsocijalisti dogodio se veliki broj ubojstava. To je ovisilo o režimu koji je provodio rasnu politiku. U srednjoj i jugoistočnoj Europi počeli su masakri nad pripadnicima manjina tijekom rata, dok su u Francuskoj Sintiji i Romi bili internirani u logore još prije početka rata. U Rumunjskoj je došlo do deportacija u siromašna područja, u kojima su mnogi umrli, u Mađarskoj su masakrirani na kraju rata.

Progon u Jugoslaviji, u kojoj su okupatori pored Nijemaca bili i Talijani, protekao je vrlo različito: U Hrvatskoj je bio užasan progon od strane ustaša. Tisuće Roma ubijeno je u logoru Jasenovcu. U Srbiji se njemački vojni zapovjednik hvalio kako je Srbija jedina zemlja „u kojoj je riješeno židovsko i cigansko pitanje".

Progon je imao utjecaja na položaj manjina nakon 1945. Ranije su obitelji imale od čega živjeti, imale su recimo kovačnicu, koja je bila uništena. Ubili su stare, koji su imali znanje i zanatske vještine. Romi su tako bili gurnuti u nezaposlenost i siromaštvo, jer su izgubili socijalni status koji su imali prije 1941. godine.

Vi ste u Komisiji za anticiganizam. Kako se razvio odnos većine i manjine?

Napredak je postignut, zahvaljujući građanskim pokretima Sintija i Roma, koji su se izborili poput spomenika stradalim Sintijima i Romima u Berlinu. Ali znanje o genocidu još uvijek je premalo i na primjer u školskim udžbenicima nije dovoljno zastupljeno.

Još uvijek postoji rasistička agitacija protiv manjine u cjelini, u medijima, na ulici, u strankama. Anticiganizam je desničarska mobilizacijska strategija. Naravno, postoje i državni i europski programi osmišljeni za smanjenje diskriminacije. Ali često nemaju dovoljno novca i pripadnici manjina nisu dovoljno uključeni. U osnovnim školama djecu manjina smatraju nesposobnom za obrazovanje i izoliraju ih u specijalne škole.

Predrasude koje su postojale stoljećima moraju se nadvladati. Jugoslavenski gastarbajteri, koji nisu htjeli da ih se identificira kao Rome, mogli su se društveno integrirati i napredovati u karijeri. To pokazuje da anticiganizam ometa normalan razvoj manjine.

Povjesničarka Karola Fings već godinama istražuje progon Sintija i Roma u nacionalsocijalizmu. Ona je zamjenica direktora Centra za nacional-socijalističku dokumentaciju grada Kölna i članica Neovisne komisije Savezne vladeza anticiganizam.

Preporuka uredništva