Pravda bez pomirenja

Bilanca međunarodnog suda koji je 1993. osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i sada okončava svoj rad je dok se čita s papira impresivna: 161 osoba je optužena za najteže ratne zločine između 1991. i 1999. u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. 93 osobe su osuđene, 18 oslobođeno optužbe.

Posljednji je na doživotnu zatvorsku kaznu osuđen bivši srpski general Ratko Mladić (78) isto kao i njegov politički partner Radovan Karadžić (75). Prema presudi oni su bili vođe “kriminalnog udruženja” koje je naredilo najteže ratne zločine srpskih jedinica.

Nije sporno da je Haški tribunal postavio putokaze za ostale međunarodne sudove i da omogućava djelomično objektivno i detaljno bavljenje poviješću. Kritičari primjećuju da je Tribunal osudio samo vojne vođe. Velika većina neposrednih počinitelja koji su ubijali, silovali i protjerivali do danas je ostala nekažnjena.

Tako se, recimo, u Srebrenici počinitelji i žrtve kao i članovi obitelji žrtava svakodnevno sreću na ulici. Mada je tu ubijeno preko 8.000 muslimanskih mladića i muškaraca, domaće pravosuđe blokira svaki proces za ono što se smatra najtežim ratnim zločinom u Europi nakon 1945.

Drugi kritiziraju činjenicu da se Mladić mogao skrivati 12 godina, a Karadžić 15.

Bivši hrvatski general Ante Gotovina bio je četiri godine u bijegu. Mnoge presude su izazvale čuđenje, kao u slučaju Gotovine, koji je 2011. osuđen na 24 godine zbog najtežih ratnih zločina, a godinu dan kasnije na sljedećoj instanci oslobođen svih optužbi.

Srpski nacionalistički vođa Vojislav Šešelj je u prvostupnjskom postupku 2016. oslobođen, ali je 2018 u revizijskom postupku osuđen na 10 godina zatvora – nije morao više u zatvor jer je 12 godina proveo u istražnom zatvoru.

Kao najveći neuspjeh može se navesti smrt srpskog predsjednika Slobodana Miloševića u njegovoj haškoj ćeliji 2006., prije izricanja presude. Stvarni ideolog i gospodar rata umro je od srčanog udara. Vođa Srba u Hrvatskoj Milan Babić objesio se u svojoj ćeliji. Slobodan Praljak, visoki funkcioner hrvatskog ministarstva obrane popio je 2017. u sudnici otrov poslije 13 godina u istražnom zatvoru, jer je u posljednjoj instanci osuđen na 20 godina zatvora.

Stari ratni narativi su opet aktualni

Je li Haški tribunal mogao poticati pomirenje zaraćenih strana? To bi negirali i njegovi najvatreniji pobornici. Stara ratna propaganda i njene ideološke osnove u državama nasljednicama Jugoslavije opet se čuju na sve strane.

Na hrvatskim nogometnim stadionima su antisrpske parole postale pravilo. Redovno se izvještava o grafitima najgore vrste kao i fizičkim napadima na Srbe. Otkako su u Srbiji 2012. „ratni protagonisti” došli na vlast, zemlja ponovo ima aspiracije prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kaže beogradski povjesničar Milivoj Beslin, smatrajući da je projekt "srpski svijet” stara ideja velike Srbije u novom ruhu.

Kao i uoči jugoslavenskih ratova, uloga žrtve je opet ušla u modu. To prema beogradskoj povjesničarki Dubravki Stojanović služi homogenizaciji različitih naroda:“To kolektivno osjećanje je najbolja psihološka osnova za agresiju, koja se predstavlja kao samoobrana. Naime, žrtva ne može biti napadač”.

I u školskim udžbenicima mladi se ponovo odgajaju nacionalistički. Analize pokazuju da se tamo uče svi stereotipi: neprijateljski raspoloženi susjedi žele proširiti svoj državni teritorij, a protiv toga se mora braniti. Iznova se piše povijest nedavnih ratnih sukoba – zločine su činili samo ratni neprijatelji.

Osuđeni ratni zločinci kao heroji

Poslije presude Ratku Mladiću, beogradski tabloid Informer, koji se smatra glasnogovornikom vlasti, 15. lipnja je na naslovnoj strani objavio naslov po kojem je počinjena “strašna nepravda” jer je general Ratko Mladić osuđen na doživotnu robiju “bez ijednog dokaza”. Dalje se navodi da su samo lažni svjedoci teretili Mladića i da su dokazi obrane ignorirani.

A isto tako utjecajni list "Novosti” je objavio navodni dokument britanskog ministarstva obrane prema kojem se “dokazuje” da “Srbi u Srebrenici nisu počinili genocid” mada je haški tribunal ovaj pokolj više puta okvalificirao kao genocid. U Hrvatskoj generali koji su oslobođeni u spornom drugostupanjskom procesu, Ante Gotovina i Mladen Markač, imaju kultni status.

Ako se promatraju aktualne nacionalne napetosti na zapadnom Balkanu, koje potpiruju politički čelnici svojim populističkim tvrdnjama, onda Haški tribunal i nije mogao doprinijeti pomirenju. Za tako nešto bi se moralo mobilizirati civilno društvo. Znanstvenici, učitelji, razmjena mladih, to su ključne riječi. A prije svega, mediji bi morali biti uzeti iz ruku vladajućih političkih elita. Naime, uz pomoć njih se građani kao u najgorim ratnim vremenima huškaju jedni na druge.