Povratak u Gazu - nevolje jedne palestinske obitelji

Bio je hladno zimsko jutro u siječnju 2013. kada je Yasser stigao na posao. Pošto je radio kao pomoćni kuhar, imao je pune ruke posla pripremajući gozbu za vjenčanje.

Wajiha je bila tamo kako bi proslavila sestričnin veliki dan, uživala u hrani, glazbi i veselju. S nepunih 18 godina, nikad nije razmišljala o braku, ali te noći je na putu doma iskusila nešto što bi kasnije opisala kao „najljepšu" slučajnost.

Kako je sudbina htjela, Yasser je završio sa svojom smjenom u isto vrijeme. „Razmijenili smo zadivljene poglede. Izgledala je tako lijepo", prisjeća se on. "Zaprosio sam ju dva mjeseca kasnije", kaže Yasser koji se zarumenio pri prepričavanju ove uspomene. Vjenčali su se u travnju i godinu dana kasnije su dobili prvog sina.

Taj crni dan u 2023.

Sedam godina kasnije, Wajiha je dijagnosticirana s rakom štitnjače. Zbog liječenja je morala otputovati do Kaira i nazad radi terapije radioaktivnim jodom, pošto takvog tipa liječenja nije bilo u Gazi.

„Unatoč svim poteškoćama, nastojali smo održati našu obiteljsku rutinu", kaže Yasser, sve do 7. listopada 2023. Njega je nazvao „crni dan" – dan kada je Hamas pokrenuo teroristički napad na Izrael.

„Tog jutra, Ammar se spremao za školu, obukao je svoju uniformu i uzeo ruksak", prisjeća se Yasser. Ali onda,, „eksplozije su odzvanjale cijelim gradom". Nastava je otkazana i „počele su pristizati strašne vijesti". Strah je obuzeo obitelj dok su se snalazili u kaosu. Zatim je, 13. listopada, izraelska vojska naručila njihovu hitnu evakuaciju na jug.

15 mjeseci u pokretu

„Sve smo ostavili iza nas", prisjeća se Yasser. Bombardiranje je bilo neumoljivo, dok su oni u ranu zoru krenuli u svom malom automobilu. Nakon nekog vremena, stigli su do izbjegličkog kampa Nuseirat, gdje je Yasser otišao skupiti potrepštine. U trenutku njegovog odlaska, bomba je pogodila obližnju kuću. Kroz dim je vidio što se činilo kao tri ili četiri tijela i uz njih mnoštvo ranjenih. „Poslije toga mi je postalo normalno viđati beživotna tijela svugdje", rekao je on.

Obitelj je se privremeno smjestila kod rođaka, što je za njih bio blagoslov, ali došao je i sa izazovima. „Bilo je previše ljudi u kući, preko 100 osoba – muškaraca, žena, djece – svi su bili raseljeni, baš kao i mi, i tragali za sigurnošću koja više nije postojala", rekao je Yasser. Nije bilo struje, ni vode, ni lijekova, ni privatnosti.

Kada bi nestalo plina, Yasser je kuhao na štednjaku na drva. Kruh je pekao u staromodnim glinenim pećima, a Wajiha je prala njihovu odjeću u kantama. Ammar se mučio nastaviti sa svojim online predavanjima koja su opetovano bila prekidana jer bi nestajalo struje. „Škole su postale skloništa za raseljene, puna djece koja su izgubila i knjige i snove", promišlja Yasser.

Dana 18. listopada su dobili strašan poziv. „Ženin obiteljski dom u Gazi je bio napadanut i 18 članova njene obitelji je bilo mučeno, uključujući njene roditelje, sestru, brata, bratovu ženu i njihovu djecu".

„Šok je bio neizdrživ", prisjeća se Yasser. „Moja žena se srušila. Mentalno i psihičko zdravlje joj se pogoršalo. Nismo mogli pronaći doktora ni lijekova, bolnice su bile preplavljene."

Nakon više od dva mjeseca, izraelska vojska im je zapovjedila da se premjeste još južnije do „sigurne zone" u Mawasi kampu u Khan Younisu. Iscrpljeni i preplašeni – znajući ljude koji su već prije bili ubijeni u takozvanim sigurnim zonama – oklijevajući su poslušali.

Nakon neuspjeha u pronalasku skloništa, Yasser, njegova bolesna žena i njihov sin su spavali u autu zajedno s Yasserovom majkom i sestrom koje su im se pridružile. Falilo im je vode, hrane, sapuna, šampona, paste za zube, higijenskih uložaka. Ovisili su o lokalnim ljudima za najosnovnije potrebe. „Proživjeli smo dane nevjerojatne neimaštine", rekao je Yasser.

Unatoč teškoćama, obitelj je redovno obilježavala posebne prigode. Zajedno su slavili rođendane i godišnjice. „Napravili bismo jednostavnu tortu s tek nekoliko sastojaka, samo da bismo zadržali osjećaj života", objasnio je Yasser. „Imati nadu je bilo nužno u tim trenutcima".

Početkom 2024., Yasser je pronašao mali apartman u Rafahu, najjužnijem gradu u Gazi. Prodao je svoj automobil kako bi mogao platiti najamninu. Unatoč teškim okolnostima, to se činilo kao mali korak prema stabilnosti. Nedugo nakon, njegova majka i sestra su uspjele pobjeći preko granice Rafaha s Kairom tako što su Egipatskom brokeru svaka platile po 5.000 dolara (4.286 eura). Njegovi brat i obitelj su nedugo nakon njih prešli na isti način, a Yasser nije imao dovoljno novaca da prijeđe sa svojom obitelji.

Šansa za bijeg

Wajihino zdravstveno stanje se pogoršalo zbog čega je Yasser podnio zahtjev za hitano medicinsko liječenje u Kairu. Zahtjev za putovanje cijele obitelji je odbijen – samo je Wajiha smjela putovati, ali to je odbila. Yasser se prisjeća njenih riječi u suzama: „Bez vas nemam život; ako umrem, želim umrijeti okružena vama".

Nakon tri mjeseca im je ponestalo novaca i Yasserova obitelj je izbačena. Prijatelj ih je odvezao do središnjeg grada Gaze – Zawaide. Tamo su postavili šator na zemljištu svojih rođaka. U idućih sedam mjeseci su pretrpjeli teške uvjete i prelazili su velike udaljenosti kako bi imali vodu, hranu i lijekove.

Zatim, 27. siječnja 2025., prekid vatre je dozvolio stotinama tisuća Palestinaca da se vrati na sjever Gaze. Za Yassera je taj trenutak bio kao „ponovno rođenje nakon duge smrti", iako je put nazad pješke trajao četiri sata. „Nada u povratak našim voljenim gradovima bila je jača od bilo kakve boli", kaže on.

Kada su se Yasser, Wajiha i Ammar vratili, pronašli su samo ruševine. „Zrak je bio gust i osjetio se miris pepela i tuge, a naša kuća je bila opljačkana i djelomično uništena". Počistili su kuću, popravili namještaj i smjestili prijatelje koji su sve izgubili. Nedugo nakon toga, desilo se nešto što ih je zapanjilo. „Probudili smo se kasno u noći jer smo čuli glasne zvukove izraelskih letjelica koje su bombardirale u blizini", rekao je Yasser. Rat se vratio, a humanitarnoj pomoći je blokiran ulaz u enklavu.

Glad pogađa Gazu

„Tijekom Ramadana, mjeseci milosti, glad se spustila na nas", prisjeća se Yasser. Cijena jednog kilograma brašna skočila je na 30 dolara, što ih je prisililo da preživljavaju na samo jednom obroku na dan idućih šest mjeseci. Njihova tijela su ukazivala na izgladnjelost, a Wajiha je imala napadaje. „Svakog dana bih išao u daleka, ponekad opasna mjesta, kako bih priskrbio dozu lijekova ili nešto hrane, ali nikad nije bilo dovoljno", otkriva Yasser.

Nova naredba za evakuaciju stigla je 10. rujna. Ovog puta su ostali samo još nekoliko dana, svjesni da bi to mogao biti posljednji oproštaj. Kada je bombardiranje postalo nesnosno, Yasser je s obitelji ponovno pobjegao – pješice u nepoznato.

Hodali su južno od Dei ral-Balaha, gdje je Yasser dijelio troškove stana s prijateljem pošto su cijene najma jako narasle. Rođaci su odlučili pomoći, ali je za prijenos njihovog novca naplaćena komisija od 40%. Idući prekid vatre bio je 10. listopada. Yasser je osjetio veliko olakšanje pa se s obitelji vratio u Gazu – ali dočekala ih je surova stvarnost. „Stopa u kojoj je sve bilo razoreno je veća od bilo čega što smo do sada vidjeli". Oko njihove kuće pa čak i na krovu su ležale neeksplodirane topničke granate.

Postrojbe civilne obrane su kasnije očistile područje, ali dok je Yasser gledao okolo, sve što je bilo za vidjeti su bile ruševine. Bilo je jasno da bi ponovna gradnja trajala godinama, a i na taj način bi bilo moguće ponovno imati samo djelić svog bivšeg života ondje.

„Najteži dio svega je živjeti tako da si u svakom trenutku spreman na smrt", otkrio je on. Iako se rat u velikoj mjeri smirio, patnja se produbila. Yasser se jedino nada da će Wajiha moći nastaviti s liječenjem, da će se Ammar moći vratiti u školu i da će jednog dana moći živjeti u miru.

Izrael međunarodnim novinarima odbija slobodan i potpun pristup Gazi. DW-ov Ben Fajzullin se s Yasserom Al-Ghalayinijem sporadično čuo telefonski tijekom prošlih nekoliko tjedana kako bi rekao njegovu priču, unatoč čestim nestancima struje i pristupa internetu.