Posljednji Mohikanac u Savamali

Ivana Timotijevića niti su srušili, niti su ga skućili. Stihijski se bori s birokracijom i sprema drva za zimu. „Dočekalo me je nespremnog, mislio sam da ću do sada biti u stanu, ali što ćeš...“
Dvorište koje je, kaže, nekad bilo puno cvijeća, sad je ograđeno daskama i zatrpano svakojakim stvarima. Kćer i unuci su otišli s bukom strojeva, a ostali su samo on i žena - i dva rješenja za rušenje.
Bez susjeda, bez trgovine, bez priključka za vodu… Ali sve je ipak nekako riješio: skuplja kišnicu, struju im i dalje nisu isključili, a za sve ostalo, kaže, sjedne na bicikl i za čas je u gradu. Žao mu je jedino marelice što ju je sam kalemio. „Tu je bila, iza kuće. Kako je samo rađala, kakve sam samo rakije pekao... Sad stoji samo panj, prošle godine sam je posjekao. Rekoh, bolje ja da siječem, nego oni s buldožerima da je čupaju“, priča Ivan sa sjetom.
Dane provodi radeći po dvorištu, popravlja na sitno, a zimi dolaze kćeri s unucima. Umjesto starih susjeda, sad se druži s radnicima na gradilištu pa im i sam pomaže kad zaškripi. „Evo, prije neki dan, puklo neko crijevo, pitam što tražite, imam hidraulike ovdje više nego cijeli Beograd na vodi.“

Majstor svog zanata

Kad ga pitamo kako je dospio u tu situaciju, priču vraća na početak. Bio je, kaže, "mlad, zdrav i prav", odslužio je vojsku i krenuo u Njemačku da usavrši zanat. Zbog pjesme o Jugoslaviji, međutim, od bivših sunarodnjaka dobio je nož u leđa i ’72. se vratio u Beograd. U novinama je našao oglas da ’Iskra’ traži majstora za Boschove pumpe. „Ja dođem direkt u pogon ovaj koji su sad srušili, tu je bila radionica. Oni su meni kazali: ’Majstore, nama ti trebaš’, jer takvih majstora je bilo u Srbiji na prste da se nabroji. I rekli su: ’Osim ako nećeš, za dvije godine možeš dobiti stan, znači dobit ćeš ga sigurno, pa onda možeš da se ženiš i što hoćeš’. To je meni bila jako dobra ponuda, a svidjelo mi se i radno mjesto i oni su mene primili.“
Stan je želio, u to nije bilo sumnje, ali ne po svaku cijenu. „Ja sam takav čovjek, nikome nisam titrao, nisam govorio da je nešto tako ako nije. Kad je izbila pobuna, jer šoferima nisu isplaćene dnevnice, direktor je mislio da ću da zaštititi njega, a ja zaštitio radnike. Rekao je: ’Kaži ti njima, Timotijeviću, kako su naši šoferi spram onih u Njemačkoj velika gospoda’. Ja kažem: ’Direktore, sve je to točno, ali ovi ljudi štrajkaju zato što im nisu isplaćene dnevnice i to mjesecima, a tamo svaki minut što utovare, to se plati’.“
Gromki pljesak koji je dobio od radnika stajao ga je obećanog stana. Tek poslije nekoliko godina borbe i suđenja, uspio je da se izbori za krov nad glavom. I to cijelu kuću u vlasništvu – barem je mislio da je tako. „Ja sam to ovjerio u sudu, stanovao tu dvadeset i kusur godina, tko bi pomislio da je to tuđe. Tek kad je krenula legalizacija, ja sam saznao da kuća pripada drugom.“

Još četiri vlasnika 

„Počela je legalizacija, zove mene pravnica, kaže da ja predam za tih dvadeset kvadrata što sam dozidao, a oni će za to što je ’Iskra’ pravila. I onda su to uvijek razdvajali u direkciji, a ja sam bio laik i nisam mogao shvatiti što se radi“, nastavlja Timotijević svoju priču.
Međutim, dočekao je i mirovinu, a legalizacija još nije bila gotova. Tek kada se pojavio „Beograd na vodi“, klupko se počelo odmotavati. „Ispostavi se da je Željeznica prisvojila kuću i ja ne mogu da je legaliziram, jer je tuđi objekat. Rekli su mi da moram tužiti Željeznicu, pa sam zvao ove što su skupili ’Iskru’. Sve su oni meni pričali, samo da vrijeme prođe. I tek poslije se ispostavi da su oni u dogovoru sa Željeznicom.“
S kim onda vodi spor, pitamo Ivana. „To je sad jedno vrzino kolo. Sad ja vidim da borbu vodim i sa Željeznicom, i s ’Iskrom’, i s Republikom koja je preuzela Željeznicu i s ’Beogradom na vodi’ i s Gradom Beogradom kome on pripada.“
„Ne plašim se nikoga“

„Ispadne sad da ja ratujem s velikim zvjerkama. Ma nisam ja tolika marka da ratujem i s jednima i s drugima. Ja sam radnik, zanatlija, a ne pravnik i političar“, priča Ivan dok prevrće neku žicu ispucanim i zaprljanim zanatlijskim rukama. „Ali ja sam ovdje sad crijevo, mogu deset godina oko mene da rade. Nego, da je mene primio Vučić – on je čovjek školovan, pravnik – on bi rekao: ’Riješite problem ovom zanatliji, nemojte da se sramotimo’. Ja sam mu pisao, ali čovjek ima preča posla, a ne da sluša kako koji kukumavči i plače.“
Umjesto Vučića, dolazile su razne druge delegacije. „Oni su meni davali super dobar stan, ali gore super dobrim slovima piše: ’Privremeni smještaj’. Što ja da radim nakon toga, kuda da idem“, pita se Ivan. Pitao je i njih. I baš kad je bio nadomak rješenja, k'o za inat, mediji su pisali o njemu i dogovor je propao. „A novine svašta pišu. Jedni kažu kako sam ja nasilnik koji otima od države, drugi pišu kako napadaju radnika...ma piše kako tko hoće, a nitko nije znao što je meni na duši. Pa zamislite kako je kad nteko misli da ima kuću i osnuje obitelj, a onda netko samo dođe i otme mu tu kuću.“
Izigran od svih, kaže, imao je svakakvih ideja. O tome što mu je padalo na pamet priča samo kad se snimanje završi. U razgovoru, međutim, nema ni srdžbe, ni nervoze, ni straha, već samo optimizma i dovoljno inata da istjera pravdu. „A znate što me održalo da budem vitalan? Svi oni što su mi radili o glavi, oni su otišli na onaj svijet, Bog da im dušu prosti“, kaže Ivan i prkosno zaključuje: „Pitao me još prvi direktor što siječem granu na kojoj sjedim, a ja mu kažem: Znate što, direktore, ja se poklanjam samo kad uđem u crkvu. Imam svoj zanat i ja ću s kutijom alata tamo pored Bristola i zaradit ću moju plaću koju imam ovdje. Ne plašim se nikoga.“