Populizam ne pada s neba | Politika | DW | 25.10.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Populizam ne pada s neba

Trump, AfD, Pet zvijezda... Mediji olako sve to nazivaju „populizmom“, ali se pritom često zaboravlja kako su sve njih birali građani, razočarani izgledom našeg svijeta. Drugo je pitanje hoće li baš oni to promijeniti.

Nema tome dugo da je Ernesto Galli della Loggia, talijanski novinar ozbiljnog i prije umjereno lijevog lista Corriere della Sera, svojim čitateljima priznao: on je doduše rođen kao Talijan, ali nije siguran da želi i umrijeti kao pripadnik te nacije. Jer Italija se previše brzo mijenja: povod mu je bila činjenica da prošle godine na filmskom festivalu u Cannesu po prvi puta uopće nije bilo nijednog filma iz Italije.

I to ističe tek kao krunu propasti njegove zemlje: gospodarstvo propada, plaće su sve manje, kuda god se pogleda se vidi propadanje. A ako je uprava i birokracija i prije bila loša, sad je izgleda posve odustala i od pokušaja nešto učiniti boljim. A popis onoga što je postalo gorim je dug.

Natpis u Berlinu

Ne samo Trump nego i europski populisti napadaju "lažljive medije". Tu optužbu treba uzeti ozbiljno jer i mediji često napadaju populizam, ali ne pišu o njegovim uzrocima.

Stari svijet je nestao, a novi...

Sve to vodi nejasnoj nelagodi na koju Talijani ne znaju odgovor. A pogotovo ne politički odgovor, dodaje sociolog Marco Revelli. Stare masovne političke stranke oba usmjerenja su nestale u čitavom nizu skandala, ali sad nedostaju vrijednosti za koje su se zalagale, bila to socijalna pravda ili kršćansko milosrđe. Nestali su i pojmovi zajedništva, a „bez primjerenog jezika na kojem mogu pričati svoju vlastitu priču građani su svedeni na otpor i psovke." I to je doba kad dolazi vrijeme za populiste.

To nipošto nije problem samo Italije. Alexander Gauland, jedan od čelnika Alternative za Njemačku (AfD), je početkom listopada za Frankfurter Allgemeine Zeitung napisao koji su to ljudi našli utočište u njegovoj stranci: „s jedne strane je to građanska srednja klasa u koju spadaju i poduzetnici iz tvrtki srednje veličine koji ne mogu samo tako svoju tvrtku preseliti u Indiju kako bi tamo proizvodili još jeftinije. S druge strane su to mnogi takozvani obični ljudi koji su mizerno plaćeni za njihov posao ili njihovog radnog mjesta više nema i koji su se čitavog života grbili od posla i danas tek životare od sićušne mirovine. To su istovremeno oni za koje je domovina još uvijek vrijednost za sebe i koji prvi gube tu domovinu jer je to njihova sredina u koju dolaze doseljenici. Oni ne mogu jednostavno otići i negdje drugdje igrati golf."

Alexander Gauland u Bundestagu

S Gaulandom i njegovim AfD-om se ne moramo slagati. Ali i političari bi trebali razmisliti: jesu li naprosto zaboravili građane kojima se obraća AfD?

Tko brine za one na rubu?

Kao i obično, članak dužnosnika AfD-a je pobrao brojne kritike: jedni podsjećaju kako su i nacisti Židove optuživali zbog njihove navodne „nepripadnosti domovini" i on tu sad globaliziranu elitu trpa u isti kontekst. Drugi pak vide prije svega njegovu netrpeljivost prema strancima koje onda krivi za sve nevolje.

Ali čak i Gauland zapravo formulira probleme čitavog društva i oni se ne razlikuju mnogo od francuskog sociologa Christophe Guillya – kojeg se baš nikako ne može nazvati desničarom. On je u više knjiga analizirao propast francuskih socijalista. Najpoznatiji je po knjizi „La France Periphérique" (Rub Francuske) gdje piše kako je donji stalež njegove zemlje doslovce gurnut na rub – i geografski i socijalno.

Nakon sustavne propasti industrije sad životare na rubu društva: „Niti jedna stranka, osobito ne Ljevica, ne zastupa njihove interese, a ni ne sudjeluje u njihovom očaju. Ne zastupaju ih niti organizacije kao što su sindikati", piše Guilly. U toj srdžbi su onda i otvoreni za jedine političare koji ih uopće posjećuju – a to je Front National. (Koga ćete birati kad vam ukidaju radno mjesto? ) Pa makar i ne vjerovali da će im i oni nešto pomoći...

Donald Trump

I Trumpa nisu izabrali tek nezaposleni Amerikanci, nego oni kojima je sve postalo "previše šareno" i čeznu za nekim proteklim vremenima. Jer naše društvo se i jest promijenilo - možda doista previše brzo.

„Bijeli ovratnici" su izabrali i Trumpa

Sve to vrijedi i za proces koji se dogodio na drugoj strani Atlantika: upravo je srednja klasa koja ili jest ugrožena u svojoj egzistenciji ili joj se barem tako čini, dovela do pobjede Donalda Trumpa, objašnjava Daniel Stein. Ovaj stručnjak za SAD koji predaje na Sveučilištu Siegen objašnjava: „Nije bilo tako da su oni sasvim siromašni glasovali za Trumpa. To su mnogo više bili glasovi ljudi iz sredine društva koji vide promjene. Oni često imaju osjećaj da više ne prepoznaju svoju zemlju.

Neki od njih strahuju od pada na socijalnoj ljestvici, drugi su protiv 'tolikog šarenila', otvorene i pluralističke Amerike. "I onda dođe netko kao što je Trump koji otvoreno kaže kako se ne osvrće na bilo kakva pravila i kako želi očistiti stvari i u Washingtonu i u čitavom svijetu od nekakvih političkih korektnosti i kako želi samo zastupati njihove interese. A to mnogi Amerikanci doživljavaju simpatično", kaže Stein u razgovoru za DW.

No istovremeno upozorava kako se i u SAD-u pokazalo što se događa kad takvi političari dođu na vlast: praktično prvo protiv čega je krenuo jest baš jedan element koji čak i onima koji propadnu na socijalnoj ljestvici jamči barem osnovnu zdravstvenu skrb, što je zasluga prethodnog američkog predsjednika Obame. I to je pouka: „Tu postoji proturječje između populističkih zahtjeva za vrijeme izbora i oštre desničarske politike koja koristi u prvom redu najbogatijima i velikim koncernima", misli Stein.

Kip Krista

Crkva je prečesto koristan instrument populista. Tim vjernicima nisu milosrđe i ljubav prema bližnjima na prvom mjestu, nego mržnja prema onome što će im netko reći da je "djelo Sotone". Papa ima drugo mišljenje...

Mržnja uz „Božju pomoć"

Slično se nazire i u Brazilu, gdje bi koncem listopada lako mogao predsjednikom postati Jaire Bolsonaro, političar koji ne vidi ničeg zlog čak ni u vojnoj diktaturi u Brazilu u šezdesetima i sedamdesetima. Ali u općoj razočaranosti političarima i korupcijom koja vlada, Claudia Zilla iz Zaklade za znanost i politiku u Berlinu nam objašnjava kako mnogi Brazilci onda Bolsonara barem smatraju vjerodostojnim, čak i ako se ne slažu s njegovim stavovima.

U Brazilu je tu još jedan element koji možda nije toliko bitan u Njemačkoj ili Francuskoj, ali itekako jest i u SAD-u i u više država istoka Europe: Crkva. „Tu se radi o redu, radi se o obitelji, o tradicionalnim vrijednostima, radi se o privilegiji heteroseksualnog braka", objašnjava Zilla. Sve su to elementi koje zastupa i brazilski populist tako da lako nalazi i podršku tamošnjih evangeličkih zajednica. Štoviše: takve Crkve također i svoje službe sve više uprizoruju kao populističke manifestacije gdje se u prvom redu bude osjećaji, a tek onda – ako uopće, i intelekt vjernika.

Argentinski politolog Loris Zanatta, već i iz duge i krvave povijesti diktatura u njegovoj zemlji, odlično zna kako populizam funkcionira: tu se uvijek radi o borbi za sve ili ništa. „Na horizontu populizma je obećana zemlja, oprost svih grijeha, povratak naroda njegovoj izvornoj čistoći. Ne radi se o ničem manjem. Iz tog tkiva se hrani ta velika bajka: o vječitoj borbi dobrih protiv zla."

Tu i Zanatta upozorava da se uvijek vidjelo kako to završava i što je tu pravo zlo. Jer to je ovog tjedna upozorio i papa Franjo: svaki populizam živi u prvom redu od mržnje koju širi. Prema „drugima", prema svima koji „nisu kao mi". I Hitler je osvojio Nijemce obećavajući im blagostanje (i vlastiti Volkswagen). Umjesto toga je odveo u neviđenu patnju i Nijemce i čitav svijet, to bi i mladi danas trebali naučiti i shvatiti, kaže papa Franjo.

 

Preporuka uredništva