Popularna kultura pogrešno vidi Frankensteina

Više od dva stoljeća Frankenstein autorice Mary Shelley je čudovište koje odbija umrijeti — neprestano oživljavano, ponovno sastavljeno i vraćeno natrag u kulturu. Osnovna parabola bezvremenska je: talentirani, ali zaslijepljeni znanstvenik igra se Boga, stvarajući život od ponovno oživljenih dijelova tijela. Užasnut vlastitim djelom, on ga napušta, a odbačeno „stvorenje“ postaje čudovište kakvim ga društvo i smatra.

Ta srž priče pokazala se dovoljno elastičnom da preživi sve — od kultnih horor filmova iz 1930-ih s Borisom Karloffom do sitcoma i crtanih filmova za djecu. Ali većina onoga što publika „zna“ o Frankensteinu zapravo potječe iz filmova, a ne iz romana Mary Shelley iz 1818. godine.

„Frankenstein“ Guillerma del Tora, s Oscarom Isaacom i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama, sada dostupan na Netflixu, slijedi Shelleyinu viziju vjernije od većine filmskih verzija njezina mita o čudovištu: suosjećanje prema stvorenju u prvom je planu, a središnja tema ostaje upozorenje na ljudsku oholost i igranje Boga. Ipak, razlike između Shelleyina romana i njegovih popularnih prikaza i dalje postoje.

Kako je Hollywood „preinačio“ čudovište

Kao što je poznato, u izvornom romanu Frankenstein nije ime čudovišta, nego znanstvenika koji mu daje život — Victora Frankensteina. On nije ni „doktor" niti barun koji živi u dvorcu, već ambiciozni student „prirodne filozofije“.

U verziji Mary Shelley stvorenje nije nerazumno niti mumlja kao u većini filmskih adaptacija, nego je elokventan autodidakt koji uči engleski i moralnu filozofiju nakon što pronađe primjerak Miltonova „Izgubljenog raja" - i samo pripovijeda drugu polovicu romana.

Najprepoznatljiviji elementi priče o „Frankensteinu“ — uskrsnuće pomoću munje (uz Victorov krik „Živ je!!!"), zelena koža, metalni vijci na vratu i trom hod — sve su to kasnije kazališne i filmske izmišljotine.

Većina njih potječe iz dvaju Universalovih filmova Jamesa Whalea: „Frankenstein" (1931.) i „Frankensteinova nevjesta" (1935.), u kojima je neponovljivi Boris Karloff glumio tromog monstruma, a Elsa Lanchester njegovu nevoljnu družbenicu s visokom punđom. Whaleovi su filmovi uspostavili izgled, zvuk i laboratorijsku estetiku koju i danas svi očekuju od priče o Frankensteinu.

Više Frankensteinovih života

Tijekom godina - i stoljeća - otkako je roman prvi put objavljen anonimno pod naslovom „Frankenstein ili Moderni Prometej", stvorenje je prošlo kroz bezbroj ponovnih interpretacija. Britanska filmska kuća Hammer Films snimila je niz verzija od „Prokletstva Frankensteina" (1957.) do „Frankensteina i čudovišta iz pakla" (1974.), u kojima je stvorenje prikazano kao tragično, a ne zastrašujuće, dok je megalomanski barun Frankenstein (uglavnom ga je tumačio Peter Cushing) bio pravi zlikovac.

Usporedo s horor filmovima, pojavljuju se i parodije. Tu je komedija „Abbott i Costello susreću Frankensteina" (1948.), zatim kultna komedija „The Rocky Horror Picture Show" (1975.), u kojoj Tim Curry glumi doktora Franka N. Furtera, „slatkog transvestita iz Transseksualne, Transilvanije", kao i „Mladi Frankenstein" Mela Brooksa (1974.), komedija prepuna urnebesnih gegova koja je istodobno i topla posveta originalu.

Povratak liku iz knjige

Del Torov „Frankenstein" uklapa se u tradiciju redatelja koji žele oživjeti prvotnu namjeru Mary Shelley. Vjerniji duhu nego svakom detalju, njegov film vraća priču njezinim korijenima - to nije prvenstveno horor, nego priča o stvaranju, odbacivanju i moralnoj odgovornosti.

Ne treba čuditi što je autor „Hellboya" (2004.) na strani čudovišta. Njegov dvoipolsatni ep naglašava osnovno suosjećanje spisateljice prema stvorenju, ne tretirajući ga kao nakazu, već kao svjesno biće rođeno u svijetu koji ga ne prihvaća.

Del Toro se snažno oslanja na preokupacije iz knjige: opasnost nekontroliranog stvaranja, aroganciju ljudske moći i duboku usamljenost odbačenih. Poput Shelley, i on tragediju vidi kao priču o napuštanju — o roditelju koji ne može voljeti ono što je stvorio.

Del Torov „Frankenstein" ne izmišlja mit iznova, već oživljava njegov moralni centar. Uklanjanjem kiča i ludih znanstvenika, on vraća pitanje koje je Shelley postavila u srž priče: što se događa kada ljudska ambicija i tehnološki napredak nadvladaju empatiju?

U dobu koje oblikuju umjetna inteligencija, genetski inženjering i moć algoritamskog odlučivanja, možda se pravo čudovište ne skriva u laboratoriju — već nas promatra iz odsjaja naših ekrana.