″Paljba iz svih cijevi! Ali, pazite na kornjače...″ | Priča dana | DW | 11.05.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Paljba iz svih cijevi! Ali, pazite na kornjače..."

Američki marinci su poznati kao "čvrsti momci", ali će imati golemih problema u "Operation Desert Tortoise": na vježbalištu u pustinji Mojave koje su dobili, treba evakuirati tamošnje - pustinjske kornjače.

US Manöver im Baltikum Lettland (Reuters/I. Kalnins)

Pucat će se masovno, ali treba misliti na kornjače

Na neki način, američka vojska doista vodi bitku za prostor s kornjačama. To nije otvorena bitka, ali se nipošto ne može zvati niti mirom. Jer obje strane žele zadržati ono o čemu je riječ u svakom ratu: teritorij. U vrućini goleme pustinje Mojave dugo je bilo prostora i za jedne i za druge, ali 2013. je američki Kongres odobrio američkom pomorskom pješaštvu da proširi svoj Marine Corps Air Ground Combat Centrer - vježbalište na kojem se puca "pravim" streljivom iz oružja koje treba ispitati.

Kamo onda s kornjačama koje tamo žive? To je sada problem marinaca. Njihova je zadaća da nađu i odnesu iz opasnog područja na stotine tih ugroženih vrsta pustinjskih kornjača. To je ujedno najveća operacija takve vrste koja je ikad provedena i zato je i dobila gotovo vojni naziv: Operation Desert Tortoise, operacija pustinjska kornjača.

Gopherschildkroete Wüstenschildkröte (picture alliance/WILDLIFE)

"Ne pucajte, to sam samo ja..."

Ta vrsta tih pradavnih životinja koje su kročile našim planetom dok čovjek još nije bio niti u dugoročnom planu živi prije svega u pustinjama Mojave i Sonora na zapadu SAD-a. Već u sedamdesetima su biolozi utvrdili da kornjačama nije dobro: Illeene Anderson iz Centra za biološku raznovrsnost misli da su kornjače "navukle" neku bolest dišnog sustava kakva je dotad bila nepoznata u pustinji. A vjerojatno se nisu niti zarazile u svom prirodnom okružju: "Ljudi uzmu te kornjače iz pustinje i drže ih kao kućne ljubimce. Ponekad im dosade pa ih opet puste na slobodu. Moguće je da je putem dodira s drugim životinjama u zarobljeništvu došlo do toga da se virus proširio i na njih, ali to teško možemo dokazati."

A sad - sve bez ruku

Marinci vole teške zadaće? Evo im još jedne komplikacije: te kornjače ne samo da su zaštićene po američkim propisima, njih je zabranjeno uopće dotaknuti ljudskom rukom. Jer uvijek iznova su ljudi najveći neprijatelji tih, doista potpuno nedužnih životinja: problem je i stoka koju ljudi puštaju na ispašu i na zabranjenom području, problem su i automobili i terenci koji jure pustinjom i čine nesagledivu štetu njihovom prirodnom okruženju. Problem su i telegrafski stupovi koje postavljaju ljudi: na njih slijeću gavrani koji su tamo otišli u potrazi za ljudskim smećem, ali tako imaju i odličnu osmatračnicu za kornjače u okolici. A i kojoti znaju kako preko mekog trbuha kornjače doći do ukusnog zalogaja, kaže nam Jane Hendron iz američkog Fish and Wildlife Service iz Carlsbada u Kaliforniji.

A kad ih se jednom ugrozi, pustinjske kornjače će dugo trebati da se oporave: tek sa 16 godina kornjače dolaze u spolnu zrelost, ali onda je to povezano i sa sušnim razdobljima. Jer po suši, ženke ne mogu polagati jaja, tako da može potrajati stoljećima dok se njihova populacija ne oporavi. Zato je doista posljednje što kornjačama treba - sukob s američkim marincima.

Brand USA- Pressebilder - Mojave Desert Route 66- California (Brand USA)

Pustinja Mojave je velika - ali ne dovoljno velika za kornjače i marince

A marinci kao marinci, već su razradili čitavu vojnu operaciju. Zapovjednik je Walter Christensen, zadužen za čitavu zaštitu okoliša kod američkog pomorskog pješaštva, a tehničko vodstvo je povjereno doktoru Brianu Henenu. Plan je stvoren, razrađen i sad se provodi s podrškom i pomoći samog zapovjedništva američke ratne mornarice - makar je riječ o pustinji.

Kornjače, zbor!

2014. je izdana zapovijed da svaka kornjača dobije odašiljač koji će odrediti njezin položaj. Kornjače, poznato je, nisu baš osobito spremne na suradnju pa su tako biolozi zaduženi da ih nađu i stave im takav odašiljač - više od stotinu biologa već godinama kroči pustinjom u potrazi za kornjačama. Dalje: biolozima je izdana zapovijed da svaku kornjaču zdravstveno pregledaju, uzmu uzorak krvi i vide kako će doživjeti buduće preseljenje.

Dan D je bio travanj ove godine: čovjek i mehanizacija se uputila u pustinju da pokupi svih - otkriveno je oko 930 kornjača. Travanj je idealan jer onda nastupa rijetko vlažno razdoblje u pustinji kada kornjače izlaze iz svojih skloništa u potrazi za partnerima. Umjesto partnera naći će marince. Svaka od njih će dobiti svoju vrećicu i helikopterom će biti prevezena u novo stanište, oko dvadesetak kilometara od dosadašnjeg.

Borbeni centar marinaca ni tamo neće kornjače ostaviti na miru - zna se da je parola marinaca "sempre fidelis" i sad se to odnosi i na pustinjske kornjače. Predviđeno je da ih još punih 30 godina promatraju i gledaju jesu li dobro i kako se osjećaju. Zato i operacija Desert Tortoise i košta oko 50 milijuna američkih dolara.

Afghanistan Helmand 2012 - US Marines (Getty Images/AFP/A. Berry)

"Kornjača! Tko vidi kornjaču!"

A što je s psihologijom kornjača?

Vojska je uvjerena da je učinila sve što je mogla i da će operacija biti potpun uspjeh, barem jednake veličine kao i Desert Storm. Ali zaštitari okoliša nipošto nisu tako sigurni.

Naime već 2008. je bila provedena akcija evakuacije pustinjskih kornjača gdje je opet vojska željela proširiti svoje područje Fort Irwin National Training Center, također u pustinji Moave. Evakuacija je završila pomorom gotovo trećine životinja. Tvrdi se kako tu nije bio problem bolest ili nedovoljno planiranje, nego suša koja je vladala.

Jane Henderon nam kaže kako su ipak nešto naučili i iz katastrofe Fort Irwina: nipošto se ne smiju na slobodu puštati previše mlade životinje. One će ostati na skrbi vojske sve dok ne narastu dovoljno da se snađu same. Ali postoji još jedan, možda i veći problem: treba misliti i na psihologiju kornjača.

Henderon kaže kako kornjače poznaju svoje susjede i sada je uložen golem trud da ih se onda i na novom staništu smjesti manje ili više u isto susjedstvo. Onda će se lakše naviknuti i na novu sredinu.

Gopherschildkroete Wüstenschildkröte (picture alliance /Wildlife)

"Ma znate što, ja ipak idem kući!"

Ali i sama sredina je problem, kaže Anderson iz CBR: "Kornjače ne poznaju svoju novu sredinu. Ne znaju gdje se mogu sakriti od grabežljivaca, ne znaju gdje da nađu vodu." Naravno da se vojska i tu može poslati da kopa rovove za kornjače i - zašto ne, ako treba i bazene. Ali Anderson tvrdi kako kornjače ipak na neki način znaju gdje su odrasle: "Imali smo primjeraka koji su prešli i po 15 kilometara u smjeru svog starog staništa."

Naravno da je to bilo u kornjačinskom tempu. Ali marinci moraju misliti i na postavljanje straža.

 

Preporuka uredništva