Otpisani žive duže

Konferencije, koje pohađaju istomišljenici, su inače dosadne. No na berlinskom sastanku Centra za istočnu Europa i Konrad Adenauer udruge, gdje su se našli znanstvenici, svi deklarirani antikomunisti, bilo je sve, ali ne dosadno. Razlog tome je zasigurno bila sama tema te sudionici sastanka, među njima i francuski profesor Stephane Courtois, autor kontroverzne knjige „Crna knjiga komunizma“. Njegova teza glasi: komunizam je preživio. Bilo to u postojećim komunističkim strankama, takozvanim neokomunističkim strankama, koje se nazivaju socijaldemokratskim, ili u staroj nomenklaturi, koja je u državnom aparatu i društvu ostala na snazi.

Rečeno se najbolje može vidjeti u slučaju Bugarske. Bugarski publicist iz Berlina, Milen Radev, kaže da je komunistička stranka njegove zemlje nakon raspada istočnog bloka samo ime promijenila u BSP, Bugarska socijalistička stranka. Svoju moć je zadržala: „To je posebnost bugarske tranzicije. Nije došlo do istinske promjene elita. Akteri stare vlade ili njihova djeca su ostali na vlasti. Bilo to formalno kao političari i visoki dužnosnici BSP-a ili neslužbeno kao gospodarski vladari, takozvano oligarsi.“

Zemlje bivše Jugoslavije se još nisu suočile s povješću

Sve po ruskom modelu, koji se Bugarska i za vrijeme komunističke vlasti trudila kopirati. No u Rusiji su današnje elite podčinjene sustavu moći, Wladimira Putina, kaže moskovska povjesničarka Galina Michalewa. Nekadašnja komunistička stranka je sa 19 milijuna članova spala na 180.000 članova. Iako stranačke izjave predstavljaju divlju mješavinu staljinizma, nacionalizma i proturječnih izjava, za stranku ne glasaju samo nostalgičari sovjetskih vremena nego ljudi, kaže Michalewa: „..ljudi, koji nemaju opoziciju. Ne vole Putina, ne vole njegovu stranku, ali ipak glasaju za komuniste, iako se ne slažu s njihovim programom.“

Na sastanku se zato najviše o tome govorilo, zašto se niti jedna država istočne Europe nije suočila sa svojom komunističkom poviješću. U Srbiji se to još nije dogodilo zato što se stari jugoslavenski režim još uvijek cijeni, kaže beogradska politologinja, Irena Ristić: „Na to vrijeme se gleda pozitivno, jer su ljudi za razliku od vremena nakon 1990. imali puno bolji životni standard te slobodu putovanja. To su sve stvari, koje normalni smrtnici više cijene od demokracije ili sustava, u kojem danas žive.“

Za ljude iz bivše Jugoslavije nije komunizam trauma, nego rat nakon 1990. godine. Stephane Courtois vidi i druge razloge, zašto u istočnoj Europi nije došlo do suočavanja s poviješću: „U totalitarnim sustavima, to vrijedi u istoj mjeri za nacističku Njemačku, je cijeli narod umiješan u neku vrstu vojničkog ponašanja. Podsjećam da su u svim zemljama istočne Europe sve komunističke stranke bile masovne stranke. Ali i oni, koji nisu bili u strankama, su morali odobravati sustav. Morali su sudjelovati na demonstracijama za prvi maj itd. Tajna policija ih je tjerala da pišu izvještaje o aktivnostima bližnjih, susjeda i prijatelja.“

Radi toga se mnogi danas stide. I tko svoj sram želi iznositi u javnost, pita se Courtois?

Autor: Panajotis Kouparanis/ mj

Odg. ur.. Z. Arbutina