Otišao otac njemačkog humora
24. kolovoza 2011
Uvijek je djelovao skromno, na prvi pogled čak i stidljivo. S ozbiljnim izrazom na licu bio je u stanju kao malo tko drugi ispričati desetke viceva; bez pauze, jednog iza drugog. Bio je duhovit, pametan i nekako svima simpatičan. Loriot alias Vicco von Bülow, bio je bez sumnje jedan od najvećih a ako ne i najveći humorist Njemačke. Bio je crtač stripova, snimao je televizijske serije skečeva kao i dva igrana filma, a izdao je više od 100 knjiga koje su kupovali milijuni.
Humor apsurdnog
Loriot je uvijek iznova „zavirivao“ iza zavjesa njemačkih stanova i bez imalo milosti raskrinkavao sve mane malograđanskog konzervativizma. Scene koje je ovdje primjećivao, kasnije je pretakao u svoje stripove i skečeve, pretjerujući pri tome do te mjere da su djelovali više nego apsurdno. Jedna od legendarnih je i scena jednog muškarca i žene u restoranu. On stalno ubrusom briše usta, no komadić tjestenine na usnici ne primjećuje. Dok mu ona uzaludno pokušava dati do znanja da se obriše, tjestenina putuje po njegovom licu dok on s mukom pokušava sročiti rečenicu s kojom zapravo prosi njezinu ruku.
U povijest će svakako ući i Loriotova karikatura govora u njemačkom Parlamentu u kojoj na svoj način do krajnjeg apsurda dovodi uobičajen način govora političara i njihovo često „mlaćenje prazne slame“. „Moje dame i gospodo, politika znači, i od toga zapravo moramo početi, u skladu sa situacijom u kojoj se nalazimo. Ja moje stajalište mogu sažeti u nekoliko riječi: prvo je samoopredjeljenje i preduvjet, drugo je ono što smo dužni našim glasačima i treće – koncentrirano zadržavanje osnove naših budućih programa…Dame i gospodo, nemojmo zaboraviti, vani u našoj zemlji i time želim završiti. Danas i ovdje se postavlja pitanje, složit će te se ako kažem. Na koncu, tko bi mogao misliti drugačije? Hvala vam!“ – jedan je od detalja njegovog govora emitiranog na malim ekranima 60-tih godina.
Počeo kao drvosječa i vojni časnik
Da će Loriot jednoga dana napraviti karijeru ovakvog tipa, nitko u njegovoj obitelji nije mogao ni pretpostaviti. On je rođen u 1923. godine u Brandenburgu, u plemićkoj obitelji, pod punim imenom Bernard Victor Christoph-Carl von Bülow. Njegovi su se roditelji rano rastali tako da su on i njegov brat odrasli kod bake. I ona kao i ostatak obitelji vjerovali su da će mali Vicco započeti vojnu karijeru. No, nakon Drugog Svjetskog rata gdje se borio na istočnom frontu zbog čega je bio i odlikovan Ordenom časti, Loriot se prvo zaposlio kao drvosječa. S 22 godine je otišao u Hamburg i malo kasnije započeo studij slikarstva i grafike. Nekako u ovo vrijeme odabrao je i svoje umjetničko ime Loriot ( što u prijevodu na francuskom znači ptica pirol koja se nalazi na grbu njegove obitelji ).
Svoje prve stripove počeo je objavljivati još u 50-tim godinama u listovima „Stern“, „Weltbild“ i „Quick“. Nakon nekoliko manjih filmskih uloga i televizijskih nastupa, Loriotova karijera kreće svojim nezaustavljivim tokom u trenutku kada u jedan tv-show uvodi lik psa Wuma koji postaje najpopularnijim psom u Njemačkoj. Skečevi koje je kasnije snimao promijenili su u potpunosti njemački odnos prema humoru pa i prema njima samima. Do danas velika većina Nijemaca ( ne samo onih starije generacije ) veliki dio njih zna napamet. Legendarni su i Loriotovi filmovi: „Edipusi“ i „Pappa ante portas“ u kojima je doista dokazao da sve čega god da se primio, ovaj umjetnik može dovesti do savršenstva.
20 godina straha od smrti
Utoliko je razočarenje u Njemačkoj kao i drugim zemljama Europe bilo veliko kada se neposredno nakon posljednjeg filma ( početkom devedesetih godina) odlučio povući iz javnosti. Neki su razlog tome vidjeli u njegovom strahu od smrti. Loriot je naime još prije 20 godina izjavio kako se ne može smijati vlastitoj smrti. „Užasno sam opterećen mišlju da me uskoro više neće biti, i to doista nije smiješno“, rekao je.
Vicco von Bülow preminuo je 22.kolovoza u dobi od 87 godina u Ammerlandu na Stanberškom jezeru. Iza sebe je ostavio suprugu Romi, dvije kćeri i jednu ožalošćenu naciju koja se upravo od njega naučila smijati.
Autor: Silke Wünsch / žt
Odg.ured: A. Šubić