Sarma u Bogoti

„Kad sam otvorila, bilo je sarma i kupus, pa još kiseli – bože sačuvaj! Kolumbijci inače rijetko jedu kupus, ali sad obožavaju sarmu“, priča karizmatična domaćica.

Na ulazu u restoran zastava, a unutra i fotografije manastira i simboli SFRJ. Tu su i slike srpskih velikana i narodna nošnja, i čipkani tabletići i čutura. „Htjela sam da se restoran zove Kod Katarine, ali kćerka Kolumbijka zapela, nemoj mama, kao ovi ćumezi gdje se ruča kod te i te žene, stavi i Beograd i španjolsko Belgrado. Ali danas opet svi kažu – gdje si, evo kod Katarine."

Sama vodi restoran, sama kuha, dočekuje, služi i ispraća goste. „Sve ovdje nabavljam, zato sam se morala prilagoditi, improvizirati, snalaziti. U Karađorđevu šniclu stavim slaninu i neki njihov mekani sir. Pitala sam u Beogradu da mi mjesečno šalju bar pivo i šljivovicu, ali ne smije se ništa tekuće paketom. Uđem onda jednom u zdravu hranu, vidim borovicu,  suho zrno. Onda smislim sama – uzmem zrno, zgnječim, odozgo sipam viski, to stoji mjesec dana i eto klekovače. Piju Kolumbijci ko blesavi. Sad imam i marelicu“, priča Katarina s ponosom.

Ispraća dvojicu Kolumbijaca koji su svratili na ručak i priča kako lokalci o Srbiji i Jugoslaviji uglavnom ne znaju ništa. „Znaju za Đokovića, Anu Ivanović ali evo skoro je predsjednički kandidat rekao da ako se ovakva politika nastavi, da će doći do balkanizacije Kolumbije, misleći da će se raspasti po republikama."

U Kolumbiju umjesto u Crnu Goru

Katarina je u Bogotu prvi put došla zbog ljubavi. Donosi nam jaku tursku kavu u fildžanima, pali cigaretu i počinje svoju priču. „Na stanici u Beogradu čekam u redu za kartu, netko mi prilazi i pita Du you speak english, Kolumbijac. Ja sam krenula na crnogorsko primorje, on za Italiju, pa u Švicarsku. Prikačio mi se cijeli taj dan, nije imao što raditi, i na kraju me uvjeri da ja promijenim kartu i odem s njim. Zaljubimo se i dobijemo kćerku Jovanu“, sjeća se Katarina svojih mladalačkih dana.

Pola godine su živjeli u Beogradu, a onda su otišli za Kolumbiju. Međutim, nepunih godinu dana kasnije, brak je propao. U Kolumbiji je, kaže, bilo teško vrijeme, pa se ona s kćerkom vratila u Beograd. Život je u Srbiji bio mirniji dok nije počelo bombardiranje. Tada je dobila poziv iz kolumbijskog veleposlanstva, koja je ponudila pomoć da Jovanu, inače kolumbijsku državljanku, prebace u Bogotu kod oca. „Ja ostanem, nastavim dalje, ali onda su me zvali i rekli kako ona ne spava, ne jede, plače i da moramo da budemo zajedno. Tako poslije mjesec dana i ja ponovo odem za Kolumbiju“, priča Katarina.

Od tog dana, više se nije vraćala. Ne želeći trpjeti ponižavanja obitelji bivšeg supruga, ostale su na ulici – s četiri kofera, turističkom vizom i 100.000 pesosa u džepu,  što je u to vrijeme bilo oko 80 eura. Prvu sobu izdala im je majka Jovaninog tadašnjeg dečka. Za prijevoz i kaparu su odmah morale dati 75.000, a od ostatka su kupile najosnovnije namirnice. „Sjećam se da sam kupila onaj rezani kruh, koji od tog vremena ne podnosim. Kad ga vidim, meni se povraća, samo mi tugu izaziva, jer me sjeća na to kad sam kupila taj najjeftiniji kruh, jer nisam imala za drugo", sjeća se Katarina teških dana.

U sobi jedan madrac i dvije deke. „Jovana je izišla s prijateljima, ja sam ostala sama i tad sam rekla sebi, ako ti se plače, sad isplači sve što imaš. Sutra je novi dan, pa ćemo sutra vidjeti kako dalje."

Borba za preživljavanje

Prvi posao našla je u trgovini muških košulja. „Onda je Jovana jedan dan došla iz škole i rekla kako prijateljice prodaju sendviče i predložila da mi je da pečemo palačinke, pa će ih ona prodavati. Ali mi nismo imali ni tavu u kuhinji. Prodala nam je sujeda iz zgrade. Šest mjeseci sam ga otplaćivala, ali krenule smo. Ona uči, ja pečem palačinke. Poslije smo objesile oglas na prozor da dajemo i satove engleskog“, priča Katarina i danas s knedlom u grlu.

Počele su zarađivati a štedjele su čak i na hrani. „Pa je jedan Jovanin prijatelj donio jednu deku, drugi drugo i tako redom. Te prekrivače još uvijek imamo. Jovana mi kaže, mama, da bacimo te deke? Ja kažem nikad, svako ta deka mene podsjeća gdje sam bila, a gdje sam sad."

U priči je na kratko prekidaju dvije mlade Kolumbijke. Jedna od njih bi kod Katarine htjela proslaviti vjenčanje, jer, kaže, obožava njenu kuhinju.

Svoju životnu priču nastavlja u vedrijem tonu. Iz malenog sobička su se poslije nekog vremena uspjele preseliti u stan, kupovale su komad po komad namještaja, kako su za što zaradile. Jovana je završila školu i zaposlila se u zrakoplovstvu, a Katarina našla novi posao u libanonskom restoranu. Tamo je od hostese napredovala to šefovske pozicije. „Kao crnac sam radila, ali sam zarađivala, a kad god sam htjela dati otkaz, pitali su me koloko želim novca ako ostanem."

Na kraju ju ni novac nije mogao zadržati. Ušteđevinu koju je skupila odlučila je uložiti u vlastiti posao – srpski restoran u Bogoti. „Ja sam u životu naučila donijeti odluku, zacrtam cilj, pa kao maraton – stići ću jednom."

Bakina škola kuhanja

Kupila je kartu za Beograd s namjerom da od bake nauči kuhati. „Mama mi je rekla, nemoj biti smiješna, što ti znaš, nisi nikad kuhala. Ali ja sam sjela s bakom, pa s njenim sestrama, sve zapišem, kupim još kuharica i vratim se za Bogotu."

Prvi restoran otvorila je u starom dijelu Bogote, La Candelariji. „Počinjem kuhati, izađem u jednim novinama, pa u drugim. Srpski restoran, njima zanimljivo. Zovu ljudi, rezerviraju, pa onda saznali Srbi, pa Hrvati, i tako krene posao."

Poslije dvije godine, preselila se u susjednu četvrt u kojoj je ostala do danas. Zanimanje javnosti za to vrijeme ne jenjava. Gosti i stranci i lokalce i ljude iz cijele bivše Jugoslavije. Obilazili su je veleposlanici, ministri i delegacije. O njoj su pisali New York Times i svi značajniji kolumbijski mediji. Spominju je i razni vodiči za Bogotu, Kolumbiju, pa čak i cijelu Južnu Ameriku, a pojedini je svrstavaju u top deset restorana koje bi trebalo posjetiti u Bogoti. „Dođe Brazilac, pa se vrati kući i priča tamo i onda počnu dolaziti i Brazilci. Onda pitam ljude kako su saznali za restoran, pa mi kažu kako je i netko na jugu Brazila pisao o meni."

Pisali su i mediji na zapadnom Balkanu.  Ali se s njima i opekla. „Slika restorana, a usred zastave stavili sliku Escobara i raspalili naslov Katarina kuha prebranac za Pabla Escobara u Bogoti. Htjela sam tužiti urednika. Pa znaš li ti koliko je on ljudi ubio, što je on radio? On je za njih najveći ubojica, terorist, i dan danas su u svetu obilježeni zbog njega“, priča Katarina i danas jednako revoltirano. „Pa evo, izađe ovdje u novinama kako su u Madridu otvorili restoran, nešto u vezi s Escobarom, a u jelovniku sva imena njegovih  glavnih plaćenih ubojica. Vlada Kolumbije uložila diplomatsku žalbu Madridu zbog toga. Pričam ja ovdje s gostima o tome, kad čitamo jedan dan – ništa manje, nego Srbin u Madridu to otvorio! Vama je to smiješno, mladima, ali nisu neke stvari za igru. Neću imati ništa s tom pričom, neću da ispadne da kuham za kriminalce", odlučna je Katarina.

Mi kukamo, Kolumbijci se smiju

Vrijeme Escobara, priča Katarina, na Kolumbijce je jako utjecalo. „Neredi, gerilci, otimačina, bombe, njih je sve to jako obilježilo, kao što je mene obilježilo bombardiranje. Ostali su jako zatvoreni, ali ljubazni i nasmijani kao i svi Latinci. Sve ono na što se u Srbiji žale i kukaju, oni skrivaju. Kako si – dobro, kako obitelj– super, kako biznis – super. A nema dinara, zadužen“, priča Katarina.

„Ja njima kažem, dosadni ste više koliko ste ljubazni. Da bi te pozdravio preko telefona, postavit će ti na deset načina pitanje kako si. Como estas – kako si – još nekako i mogu progutati, ali kako se osjećate danas, uh, to ne mogu. Onda kažem što te briga kako se osjećam, ili ih zezam kad sam raspoložena – hoćeš stvarno da ti kažem, hajde slušaj me, molim te, ali nemoj me prekidati“, priča Katarina kroz smijeh.

Za dvadeset godina u Bogoti, navikla se i na to. Radi, živi mirno, nije se obogatila, više nema ni ušteđevinu, ali nema ni dugova. Jovana se u međuvremenu udala i dobila sina Marka. Katarini je sve to dovoljno za život. Zato u Beograd rijetko odlazi i nema se namjeru vraćati. „Da nije bilo rata, najviše bih voljela da sam ostala u svojoj državi. Ali ja sam napunila 58 godina. Da počnem ispočetka, ne dolazi u obzir. Ako se ovdje pojavi neki novi Escobar, sigurno neću sjediti u Kolumbiji. Kuda ću otići, ne znam, ali neću više živjeti u nesigurnosti. Drugo, ovdje su mi kćerka i unuk, a treće, ja u Beogradu nemam ništa i ne mogu ni pronaći posao. A  pokretanje biznisa sa beogradskom i crnogorskom mafijom? Ne pada mi na pamet“, zaključuje Katarina.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.