Okupatori su postali zaštitnici

Od dolaska u Bijelu kuću američki predsjednik Donald Trump izlaže njemačko-američke odnose teškom stresu. Čini se da su razlike trenutno veće od sličnosti. Ipak, privredne, kulturne i povijesne veze Njemačke i SAD-a su još uvijek tako jake da će preživjeti i ovaj Trumpov predsjednički mandat. Povezanost dvije zemlje se posebno temelji na jednom događaju od prije 70 godina.

Proljeće 1948. Tri godine je prošlo od Drugog svjetskog rata u kojem su Hitlerov san o tisućugodišnjem carstvu i njegova rasistička ideologija koštali života milijune ljudi. Njemačka je u ruševinama. Preživjeli se nadaju boljim vremenima. Ali na obnovu zemlje sjenu baca Hladni rat. Zapadni saveznici i Sovjetski savez su postali suparnici. Napetost je posebno primjetna u Berlinu. Grad je podijeljen na sovjetski sektor na istoku i britanski, francuski i američki sektor na zapadu. U zapadnom dijelu živi oko dva milijuna ljudi. Istočna Njemačka okružuje taj dio grada kao more neki otok. Zapadni Berlin se opskrbljuje vodom i hranom preko teritorije Istočne Njemačke – autocestom i željeznicom stižu potrepštine u grad.

Njemačka marka izaziva krizu

20. lipnja zapadni saveznici donose odluku da u cijelom zapadnom dijelu zemlje, uključujući i zapadni dio Berlina pokrenu monetarnu reformu s namjerom stabilizacije poslijeratne privrede. To je značilo uvođenje njemačke marke. Sovjeti to ne prihvaćaju. Bernd von Kostka iz berlinskog Savezničkog muzeja kaže:“Zajednička politika prema Njemačkoj je s uvođenjem nove valute postala nemoguća“.

U noći između 23. i 24. lipnja Sovjeti blokiraju sve prilaze zapadnom dijelu grada. Tamo uskoro nestaje struje. Tri četvrtine struje stiže iz sovjetske oblasti. Sovjeti žele iscrpljivanjem stanovništva potisnuti zapadne sile iz Berlina. Gerhard Bürger je u to vrijeme živio u zapadnom dijelu grada. Njegova sjećanja se mogu pročitati na internetu u projektu Kuće povijesti koji se zove „pamćenje nacije“: „Nismo znali što se događa. Ni Amerikanci, ni mi. Vladao je veliki strah da će nas Amerikanci napustiti, da ćemo pasti Rusima u ruke“.

Zapadni Berlin kao predstraža slobode

Mada se radilo o glavnom gradu zemlje koja je kao donedavni neprijatelj u brojne zemlje donijela smrt i razaranje, Amerikanci u Zapadnom Berlinu vide predstražu slobodnog svijeta kojeg treba braniti. Zapadni saveznici nisu imali pravno obavezujući sporazum sa Sovjetskim savezom o pristupnim putovima Berlinu, pa se nisu mogli pozivati na pravo. Vojna opcija zbog prevelikog rizika nije dolazila u obzir. Međutim, zapadni saveznici su imali osigurane zračne koridore. Nije bilo vremena, zapadnoberlinskom stanovništvu prijetila je glad: „Odmah su već dotada ograničene obroke dodatno smanjili. To je imalo ogroman utjecaj na svakodnevni život",  sjeća se stanovnik Berlina Eberhard Schönknecht.

Američki predsjednik Harry Truman u dogovoru sa saveznicima pokreće spektakularnu akciju pomoći. Cijeli zapadni dio grada je trebalo opskrbljivati iz zraka i to usred tek započete obnove.

Poleću „bombarderi s grožđicama“

26. lipnja poletio je prvi američki avion. Sa aerodroma u Frankfurtu i Wiesbadenu su od tog trenutka bez prestanka polijetali zrakoplovi s ciljem aerodrom Tempelhof u  američkom sektoru u Berlinu. Francuzi koji su bili žrtve njemačke okupacije oklijevali su duže, u njihov sektor na aerodrom Tegel avioni su počeli slijetati tek od prosinca. Avioni su polijetali svakih 90 sekundi. Dnevno se u grad dopremalo između pet i šest tisuća tona namirnica i ugljena. Najveća količina isporučena je između 15.i 16. travnja 1949. Za 24 sata obavljeno je 1400 letova, isporučeno je 13 000 tona tereta. Piloti su često preumorni, riskiraju život da bi i po lošem vremenu opskrbljivali grad. Nekoliko aviona je palo. Propelerci su ponekad slijetali toliko nisko iznad krovova da su piloti i stanovnici domahivali jedni drugima. Günter Schlipdiek kaže da je među mladima simpatija za Amerikance bila ogromna. Stanovnici su avione nazvali „Rosinenbomber", Bombarderi s grožđicama, jer su ponekad avioni izbacivali paketiće sa improviziranim padobranima u kojima su bili slatkiši i – grožđice.

Velika odricanja

Nije bila odlučujuća samo pomoć saveznika nego i odlučnost stanovnika da izdrže. Švicarski povjesničar Walter Hofer, koji je pedesetih godina bio profesor u Zapadnom Berlinu, opisao je to vrijeme. Ponekad je zimi bilo struje najviše sat vremena „s obzirom na to da je za termoelektranu potreban ugljen". Vrijeme kada je kratko puštana električna energija nije bilo predvidivo. Ponekad se ručak kuhao u jedan ujutro. O grijanju nije bilo ni riječi. Hofer kaže : „To su nevjerojatna odricanja koja je na sebe preuzelo stanovništvo". 9. rujna je socijaldemokratski gradonačelnik Berlina, Ernst Reuter apelirao na zapadne saveznike da Berlin ne ostave na cjedilu: „Narodi svijeta, narodi u Americi, Engleskoj i Francuskoj, pogledajte ovaj grad kako biste razaznali da ne smijete da ostaviti na cjedilu ovaj grad i ovaj narod, da to ne možete učiniti", rekao je Reuter u mikrofon pred ruševinom Reichstaga.

Majstorstvo logistike

Svaki dan sovjetske blokade je doprinosio rastu međunarodnog ugleda zapadnih saveznika i narušavao je ugled Sovjetskog saveza. Na kraju, sovjetski diktator Staljin shvaća da ne može pobijediti u toj igri pa poslije tajnih pregovora sa SAD-om okončava blokadu 12. svibnja 1949. Do tada je zabilježeno 260.000 letova, a prebačeno je 2, 1 milijuna tona potrepština. Ogroman simbolički značaj ova zapadna podrška je imala i za zapadnoberlinsko, ali i za zapadnonjemačko stanovništvo. Nijemci su osjetili da su ponovo dio zapadne zajednice vrijednosti, smatra Bernd von Kostka: „Nijemci od tog trenutka zapadne saveznike  više ne doživljavaju kao okupatore nego kao zaštitnike". Od zrsčnog mosta do transatlantskog prijateljstva bio je mali korak. Von Kostka se nada da Trump neće nanijeti trajnu štetu njemačko-američkom prijateljstvu. On smatra da bi model zračnog mosta mogao biti primijenjen na sve gradove kojima je potrebna pomoć. Naročito ako se u obzir uzmu ogromni kapaciteti današnjih zrakoplova.