Od militantnog buntovnika do šefa diplomacije

Kada je na svoju prvu političku dužnost kao ministar za zaštitu okoliša u saveznoj pokrajini Hessenu prisegnuo u jeansu i tenisicama, neki su ga doživjeli kao građanskog bauka. Drugi su u njemu vidjeli političkog vizionara. Kako god bilo, u vlastitoj je stranci taj karizmatični političar naprasite ćudi još do lani bio neprikosnoveni broj jedan. Sada, kada su Zeleni postali najmanja oporbena stranka u Njemačkoj, Fischer se oprašta od aktivne politike. Jučer se pozdravio s kolegama u parlamentarnome klubu zastupnika, a idućeg će tjedna, kako je najavljeno, položiti i svoj mandat u Bundestagu.

Odavno prije proglašenja za prvoga «zelenog» ministra vanjskih poslova Joschka Fischer je bio važna i nezaobilazna ličnost njemačke političke scene, oko koje su se, zbog njegove biografije, lomila koplja. Školu je napustio već nakon 2. razreda gimnazije, angažiravši se u studentskom pokretu iz 1968. godine. Nije samo držao vatrene govore, nego se – kada je zatrebalo – laćao i pesnice. Tako je bio pripadnik naoružane skupine «Revolucionarne borbe», sudjelovao je u prosvjedima, blokadi i zaposjedanju stambenih zgrada te u uličnim okršajima s vlastima. Te je izgrede kasnije tumačio sljedećim riječima: «Bilo je to vrijeme prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, vrijeme hitaca ispaljenih na Rudija Dutschkea, vrijeme upražnjenih kuća i stanova. Bilo je to vrijeme u kojem se mislilo kako na nasilje, što smo ga iskusili, treba odgovoriti nasiljem. A upravo je to bio pogrešan zaključak.»

Rođeni predvodnik

Na koncu se Joschka Fischer okrenuo politici. Učlanio se u novoosnovanu stranku Zelenih, koja teži ekološkome i socijalnom zaokretu u zemlji. Nije trebalo dugo da Fischer i u njezinim redovima preuzme vodeću riječ. Kao prvi «zeleni» političar u njemačkoj povijesti postao je ministar: u Vladi savezne pokrajine Hessena preuzeo je resor zaštite okoliša. Za vrijeme mandata je, doduše, morao spoznati i što znači «praktično vođenje politike».

Pokoravanje političkoj realnosti

Nakon što je na izborima za Bundestag 1998. kancelar Helmut Kohl, koji je do tada na vlasti proveo 16 godina, izgubio povjerenje birača, Zelenima se ukazala golema prilika: Stvorena je koalicija sa socijaldemokratima, a Joschka Fischer postaje prvi ministar vanjskih poslova u Vladi kancelara Gerharda Schrödera i njegov zamjenik. Fischeru je tijekom mandata za rukom vrsno pošla u prvome redu jedna stvar – vođenje «praktične politike» uz nužno pokoravanje realnosti. Svojim prvim nastupom pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda odmah je pogodio u žicu svjetske organizacije, jer na prvo mjesto nije istaknuo njemačke interese – osobito zahtjev za stalnim članstvom u Vijeću sigurnosti, već interese međunarodne zajednice: «Potrebna nam je duboka reforma međunarodnog sustava i njegovih institucija u skladu s golemim promjenama u svijetu. Ta je reforma hitno nužna, jer moramo stvoriti učinkoviti multilateralizam kroz koji ćemo biti u stanju krize zajednički spriječiti, a gdje nam to ne uspije – trajno riješiti.»

Bez alternative ratu

Početak Fischerovoga mandata bio je okrunjen uspjehom. No, nije trebalo dugo kako bi bio stavljen na prvu veliku kušnju. Na Balkanu je došlo do zaoštravanja kosovskog sukoba i zračnih napada NATO-a. Nakon njemačkog ujedinjenja samo je bilo pitanje vremena kada će se i vojnici Bundeswehra morati pridružiti takvim misijama. Da će o njemu morati odlučiti upravo koalicijska vlast socijaldemokrata i Zelenih, možda je najviše iznenadilo sâm tadašnji kabinet u Berlinu. Pa ipak, za Fischera nema alternative, unatoč otporu njegovih stranačkih kolega. I tada ih je uspio pridobiti za poteze Vlade: «Što bi još značio aspekt ‹očuvanja mira›, da međunarodna zajednica nije izvršila pritisak? U najboljem bismo slučaju dospjeli u situaciju kao u Bosni. U najgorem bismo se naveliko zaratili. A problem nije samo humanitarna katastrofa, koliko god ona bila tragična, nego je problem što politika Slobodana Miloševića – ne kažem, dakle, politika srpskoga naroda, nego Miloševićeva politika – predstavlja trajnu prijetnju ratom u Europi. A tu ratnu opasnost ne možemo prihvatiti – to je odlučujuća stvar.»

Strastveni zagovornik Europe

Svojedobni pacifist Fischer uviđa kako je rat ponekad zadnje političko sredstvo. No, nikada nije postao ratni zagovarač, unatoč potpori i drugim vojnim misijama poput one u Afganistanu. Središnja tema Fischerove politike ionako nije bila borba protiv terorizma ili svrgavanje diktatura. On se prije svega posvetio ujedinjenju i jačanju Europske unije: «Svatko zna da nema alternative proširenju Europske unije na istok. Njezino će odgađanje ili otezanje cijelu stvar politički samo učiniti znatno skupljom i bitno složenijom. Osim toga bismo izgubili pozitivan učinak, postignut uvođenjem eura. Nakon zajedničke valute mora uslijediti prijam novih članica. Nakon okončanja Hladnog rata svakome je jasno da Europska unija ne može niti smije ostati tek zapadnoeuropski projekt.»

Čovjek koji ne bježi od svoje prošlosti

U Njemačkoj više nije gotovo nikakva tajna da je Fischer rado htio postati prvi šef europske diplomacije – visoki povjerenik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. No, na taj je položaj došao Javier Solana. Kod kuće je Fischer, pak, suočen sa svojom prvom i najtežom krizom. Na stranicama najvećega njemačkog tabloida osvanule su fotografije mladoga uličnog borca Joschke. Činjenicu su stare i poznate, ali je javnost ipak uzrujana. Fischer se odlučuje za ofenzivu, ništa ne poriče, nego kaže: «Svoju sam ulogu militantnog okupatora stambenih zgrada 70-ih godina kao i pripadnost revolucionarnome pokretu koji je nastojao srušiti ovu državu i njen ustavni poredak odavno pojasnio. To je dio moje biografije.»

Profesor bez mature i fakulteta

No, prvi čovjek Zelenih je poljuljan, a s njime i cijela stranka. Pitanje, međutim, jesu li Zeleni možda odveć ovisni o svojoj galionskoj figuri Joschki Fischeru više se ne postavlja. Jer, od prijevremenih izbora za savezni parlament 2005. Zeleni su tek najmanja oporbena stranka u Njemačkoj – za Fischera vrijeme da zakorači novim putem, da započne karijeru kao profesor. Nekadašnji ulični borac koji nikada nije položio maturu niti ikada studirao od jeseni će predavati međunarodnu politiku na elitnome američkom sveučilištu Princetonu.