Od čega da živimo ako ne od koke? | Priča dana | DW | 18.12.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Od čega da živimo ako ne od koke?

Kad kažemo kokain, pomislimo na kriminalce koji ne znaju kamo bi s novcem. No u prašumi Kolumbije gdje se priprema koka je to još uvijek jedini način uopće preživjeti.

Duboko u gustoj prašumi Kolumbije smrdi kao na benzinskoj postaji. I to između grmlja papratnjača, potoka koji protječu i golemih stabala ceibe (pamučnog drveta)gdje još nikad nije dospio niti jedan automobil. Ali na jednoj čistini su razbacani kanisteri s amonijakom, jedna vreća cementa leži na vlažnoj zemlji, a u jednom koritu vrije tamnozelena mješavina oko koje se ovdje sve okreće. Stojimo usred „kuhinje“ kokaina Camila Ospina.

„Benzin je otapalo, onda izvadiš čep i sakupljaš tu mješavinu u drugo korito. Onda tamo sipaš sumpornu kiselinu, to ti je kiselina kakva je i u akumulatorima automobila."

Camilo Ospina ima 42 godine, malen je i snažnog, sportskog stasa. I naravno da mu je pravo ime drugačije jer odlično zna da se to što on radi u svojoj kuhinji smatra kriminalom.

Grm koke

Obećali su brda i doline ako unište svoju koku i zasade kavu ili banane. Ali novaca je bilo samo za prvu ratu - a kriminalci su još uvijek tamo

„Nas, uzgajivače koke vlada zove trgovcima drogom, teroristima, gerilom... Proganjaju nas kao da smo najgori. Ali mi nismo zli ljudi, mi to činimo iz ljute nužde. Kako da inače preživimo i nahranimo djecu? Koka je tu jedina s čim se može zaraditi nekakav novac.“

„Država nam je lagala"

Iz jednog aluminijskog lonca na kraju struže bjelkastu tvar koja izgleda kao stara guma za žvakanje. To je kokainska pasta, sirovina za čisti kokain. Dakle ono za što se na drugom kraju svijeta plaća golem novac. Ali i što stalno potiče nasilje u Kolumbiji – usprkos mirovnom sporazumu koji je postignut prije pet godina i koji je trebao prekinuti krvavi obračun između gerilaca, države i paramilitarnih jedinica.

Kuhinja za destilaciju koke

"Kuhinja" za proizvodnju koke ima posvuda - i već u toj raboti se lako može izgubiti život. Ali od čega da inače žive?

Ali već dok se sporazum svečano potpisivao je svima bilo jasno: to će djelovati jedino ako Kolumbija uspije izaći na kraj s prljavim poslom narkotika. Obični seljaci kao što je i Camilo Ospina trebaju prestati uzgajati koku: na polja, umjesto koke treba doći kava ili banane.

„Postojao je program vlade. Da bi to dobili, morali smo počupati naše biljke koke. Obećali su nam novac za nove biljke, sjeme i projekte. Ali platili su samo prvu ratu. Kao da od toga možemo stvoriti novi život. Tu nema cesta, nema kupaca što bi uzgojili, nema tržišta. Nema nikakve politike za ljude na selu. Vlada nam je lagala."

„Na dobrom smo putu"

U krugovima vlade Kolumbije su pripremljeni na kritiku: odgovornost snosi prethodni saziv vlade. Ona je usvojila program za uzgoj koji bi nadomjestio koku, ali nikad nisu bila osigurana financijska sredstva za taj program, objašnjava Emilio Archila koji savjetuje sadašnjeg predsjednika Ivana Duquea u mirovnom procesu.

Santos, Castro kao posrednik i Jimenez sklapaju mirovni sporazum kojim je 2015. trebalo prestati nasilje u Kolumbiji

2015. je svečano potpisan "mirovni sporazum" koji je trebao prekinuti nasilje u Kolumbiji. Ali država nikad nije imala novaca da bi se pomoglo seljacima, a kriminalci - ne znaju kamo će s novcem.

„Nije moguće razviti poljoprivrednu proizvodnju u tako kratko vrijeme koja bi bila i ekonomski isplativa. Bez obzira, bio to kakaovac, kava, ananas ili uzgoj goveda. Ali brojke pokazuju kako smo na veoma dobrom putu."

„Na dobrom putu“, podsmješljivo nam kaže Camilo Ospina. A od čega da mi živimo svaki dan dok ne stignemo do cilja na tom „dobrom putu“? Srdito povlači svjetlozelene listove koke sa stabljike grmlja nove koke koje je zasadio. Kaže da je vlada najavila kako će opet početi sve plantaže koke posipati herbicidom glifosatom.

„Tako čine samo još veću štetu, jer time uništavaju sve – ne samo koku, nego i naše banane, naša stabla juke, naše kokoši obolijevaju. A s druge strane smo pod pritiskom ljudi koji kupuju našu koku. Prijete nam i uvijek nam kažu: ako te tri puta moramo upozoriti, to je tvoj grob. Vlada nam je obećala mir, ali oni nas napadaju. Gdje bi tu trebao biti mir? Nema nikakvog mira.“

Napad gerile u Kolumbiji 2012.

Nema bombi na ulicama gradova, ali nasilja još uvijek ima na pretek...

Pet godina je prošlo od kako je, uz veliku pompu i pohvale iz inozemstva, potpisan mirovni sporazum. Ali Kolumbija je bila i ostala najveći proizvođač kokaina na svijetu. A nasilje, pogotovo u provinciji, se nastavlja.