O privilegiji biti bijelac i potrebi da se nešto promijeni | Politika | DW | 17.06.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

O privilegiji biti bijelac i potrebi da se nešto promijeni

Nisu samo crnci ti koji se moraju boriti protiv rasizma. Bijelci također snose odgovornost. Ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je rasizam dio sustava, već i u Europi, smatra Samantha Baker.

Svakog dana kada se vraćam kući nailazim na "kamenje spoticanja" - male mjedene kocke, svojevrsne spomenike ugrađene u pločnike, s ugraviranim imenima Židova koje su nacisti odveli iz njihovih domova. Dok prolazim pored njih na um mi pada  sudioništvo: čudim se ljudima koji su dozvolili da im se susjedima oduzme dostojanstvo i da budu ubijeni. Što su oni mislili kad su svjedočili tim događajima? Čime su opravdavali to da ništa ne poduzmu?

Iste misli mi prolaze kroz glavu u vezi s događanjima ovih dana: Snosim li ja, kao bijela Amerikanka, krivnju kada rasisti ubijaju Afroamerikance? Zbog čega mi bijeli ljudi šutimo kada ljude koji za sebe i svoje obitelji samo žele bolji život smještaju u kaveze ili kampove na granicama naših zemalja? Naše zemlje, čiji prosperitet je višestruko nastao iskorištavanjem ljudi i prirodnih resursa na mjestima koja su danas izložena vladavini siromaštva i nasilja.

Prekretnica za SAD?

Mnogi se sada pitaju je li smrt Georgea Floyda prekretnica za SAD. Hoće li se nešto zaista i promijeniti. Ali ta pitanja su previše pasivna. Umjesto toga, moramo se zapitati kako možemo pomoći da to postane prekretnica!

Mnogi od nas nisu sigurni kako bi to trebalo započeti. Možemo li uopće učiniti nešto smislenije od objavljivanja sadržaja na društvenim mrežama? Kako ćemo izbjeći tek banalnu podršku? Pitala sam se trebam li uopće trebam sudjelovati u ovoj raspravi.

Radila sam samo jedan blok dalje od mjesta na kome je policijski službenik Derek Chauvin skoro devet minuta koljenom pritiskao vrat Georgea Floyda. Šokirana sam time što je ubijen na lokaciji koja u mom srcu zauzima tako važno mjesto. S druge strane, to me se ne bi trebalo uopće ticati.

Bio je to popodnevni program namijenjen djeci iz susjedstva iz obitelji s malim primanjima u kojem sam pomagala. U okviru programa se brine o tamošnjoj djeci i pomaže se međusobno. To je multietničko susjedstvo u kome žive jedni pored drugih bijelci, crnci i Latinoamerikanci.

Prvo pucanje mjehura bijelih privilegija

Kommentarbild Samantha Baker (DW/Philipp Böll)

Samantha Baker

Na više načina je taj posao doveo do toga da je prvi put došlo do pucanja mog mjehura bijelih privilegija. Kao bijela djevojka iz malog grada koja je išla na privatni koledž, kojeg pohađaju pretežno bijelci, prvi put sam se u dobi od 22 godine susrela sa zajednicama crnaca i Latinoamerikanaca.

Tada sam prvi put shvatila ogromne razlike između koliko-toliko dobro financiranih javnih škola koje sam pohađala i pretrpanih razreda tih učenika. Bilo je to prvi put da sam upoznala obitelji koje se bore s beskućništvom; djecu koja su dolazila kući u prazne domove, jer su njihovi roditelji morali raditi više poslova kako bi sastavili kraj s krajem.Prvi sam put vidjela kako se jedan šestogodišnjak brzo sakrio ugledavši policijski automobil kako se približava. Što jasnije može pokazati nedostatak povjerenja između manjina i policije?

Kroz suradnju u službi koja se brine o školarcima naučila sam što nejednakost i rasizam znače u Sjedinjenim Američkim Državama i kako je moja privilegija to što sam bijela dio tog problema.

Društvo utemeljeno na nejednakosti

Udobnost i prosperitet američkih bijelaca izgrađeni su na leđima porobljenih Afrikanaca, te utemeljeni na raseljavanju i smrti Indijanca i iskorištavanju zemalja i ljudi širom svijeta. Na sličan način je problematična i povijest mnogih europskih zemalja. O rasizmu se uči kao dijelu povijesti u američkim školama i u mnogim drugim zemljama. No, činjenica je da je on, iako je duboko ukorijenjen u našu prošlost, istodobno i dio naše sadašnjosti.

Rasizam u SAD-u je uglavljen u sustavi. On je urezan u društvenim strukturama koje određuju naš život. Ali, strukture su stvorili ljudi i oni imaju moć da ih promijene.

Moramo početi s onim što radimo ili ne radimo u svom svakodnevnom životu. Kako se odnosimo prema drugim ljudima koji izgledaju drugačije, govore neki drugi jezik ili su pripadnici neke druge religije? Kako aktivno možemo djelovati na smanjenju rasističkih sistema i vjerovanja?

Kao novinarka sudionica u nepravdi?

Kao novinarka obično se ne unosim ni u jednu temu o kojoj pišem. Umjesto toga, izvještavam o činjenicama kako bi oni koji čitaju te izvještaje mogli formirati vlastito mišljenje.

Ali što ovdje znači „ne unositi se"? Ne stajati na strani potlačenih znači stajati na strani ugnjetavača - znači biti sudionik Ja sigurno nisam savršeni borac na prvoj crti, naprotiv. Vjerojatno nisam ni dobar saveznik - ali pokušavam postati bolja. I to je upravo ono što mi bijelci sada moramo uraditi.

To može ovako izgledati: najprije se u trenutnoj situaciji osjećati neugodno, dopustiti da te emocionalno dirne. Onda stvarno aktivno i što je više moguće slušati o tim problemima. Podići glas za druge kada god je to moguće. Razgovarati s obitelji i prijateljima koji trebaju biti informirani i motivirani. Podržati one koji prosvjeduju ili obavljaju politički posao potreban za stvarne, sustavne promjene.

Sigurna sam da ću na tom putu nešto i pogriješiti, ali se radujem što ću učiti iz tih grešaka.

Naša nacija se može promijeniti

SAD nikada nije bila savršena zemlja - uvijek je, dok se zalagala za svoje ideale, imala svoje demone. Iako trenutno živim u inozemstvu i znam da se mnogi američki stručnjaci, koji privremeno žive i rade u drugim zemljama, trenutno distanciraju od SAD-a, od njihovih brojnih i ozbiljnih nedostataka, uvjerena sam da  možemo biti ponosni na činjenicu da smo Amerikanci - čak i u našim najmračnijim trenucima.

Nadu nalazim u našem beskrajnom nagonu da postanemo bolji, da potičemo jedni druge da poboljšavamo naše društvo i da se mijenjamo.

Iza frustracije, bola i bijesa na ulicama Minneapolisa i mnogih drugih gradova u SAD krije se uvjerenje da se naša nacija može promijeniti. Ako želimo preživjeti, ako jednog dana - kao što recimo američki školarci svakoga jutra recitiraju - želimo postati jedna nacija, moramo se istinski promijeniti da bismo bili „nedjeljivi, sa slobodom i pravdom za svakoga".