1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nürnberg 1946. - u ime međunarodnog prava

1. listopada 2016

Bilo je to suđenje stoljeća. Prije točno 70 godina, u Nürnbergu su izrečene presude nacističkim ratnim zločincima. Bilo je to prvo međunarodno suđenje za ratne i zločine protiv čovječnosti.

https://p.dw.com/p/2QnBx
Foto: picture alliance/akg-images

Prvog listopada 1946. objavljena je presuda: 12 od 22 optuženih osuđeno je smrt vješanjem, sedmorica su morala u zatvor za ratne zločince, trojica su oslobođena. To nije bio samo završetak jednog velikog procesa u kojem je pregledano 2630 dokumenata i saslušano 270 svjedoka – sve je snimljeno na 27.000 metara magnetofonske trake i 7000 gramofonskih ploča. Bila je to i pravna premijera – presudu je izrekao jedan međunarodni vojni sud.

Nikada prije toga se despoti nisu suočili sa činjenicom da i iznad njih postoji - pravo. Hitlerova vrhuška se pred licem pravde našla baš u Nürnergu, gradu kongresa i propagandnih parada nacista. Ne zato što je izgubila rat, već zato što ga je započela. Pravno gledano, ovaj proces je bio nešto novo. Bez suglasnosti saveznika oko usklađivanja različitih pravnih sustava pobjedničkih sila, Nürnerg ne bi bio moguć.

To znači da je proces trebalo pravno utemeljiti, a na tome se radilo u Londonu – godinu dana prije njegovog početka. 8. kolovoza 1945, pobjedničke sile su potpisale Londonsku povelju. Bio je to ugovor o načinu na koji će biti vođen Nirnberški proces. Šestotjedno savjetovanje je, kako prenose njegovi sudionici, bio kaotično, a i forma je morala biti zadovoljena, pa se sjedilo za kvadratnim stolom da bi svaka od četiri pobjedničke sile imala delegaciju s istim brojem članova.

Hermann Göring u Nürnbergu 1946.
Hermann Göring u Nürnbergu 1946.Foto: Jewgeni Chaldej

Ideja o suđenju vodećim nacistima potječe od SAD-a. Amerikanci su bili pokretačka snaga - još usred rata, imali su saznanja tajnih službi o zločinima koje su počinili Nijemci i njihovi saveznici u Istočnoj Evropi. Robert Kempner, jedan od tužitelja u Nürnergu, prije početka procesa se dugo bavio pitanjem kako će se ti zločini uopće moći dokazati. U Nürnergu se ispostavilo da iznošenje dokaza nije bilo problem, jer su nacisti birokratski pedantno vodili zapisnike svojih nedjela. Da li ih je zato trebalo osuditi po kratkom postupku? Staljin je navodno još 1943. na Teheranskoj konferenciji pobjedničkih sila glasao za tu opciju – da se 50.000 najvažnijih nacista jednostavno pobije.

Londonska povelja i pravni temelji

Na kraju se ostalo pri cilju da se organizira veliko suđenje. U Londonu je postignuta suglasnost oko središnjih točaka optužnice: planiranje i vođenje napadačkog rata, povreda zakona o ratovanju (ratni zločini) i zločini protiv čovječnosti. Ova posljednja kategorija je u Londonu prvi put uvedena u pravnu terminologiju. Četiri sile su tako postavile novi pravni poredak koji je zamijenio temelje Vestfalskog mira iz 1648. godine (kraj Tridesetogodišnjeg rata).

Do tada su suverene države sa svojim građanima mogle raditi praktički što hoće. A mogle su i voditi ratove onoliko dugo koliko su se osjećale sposobnima za to. Londonska povelja i Nirnberški proces su označili kraj takvog pravnog sustava. Robert Jackson, glavni američki tužitelj u Nürnbergu, koji je imao punu podršku predsjednika Harryja Trumana, htio je da „poredak u svijetu dobije pravni temelj".

Proces

Babin Jar - klanac smrti pred vratima Kijeva

Bio je to pothvat bez jamstva uspjeha. Još za vrijeme saslušanja Hermann Göring, glavni zapovjednik zračnih snaga i najpoznatiji nacista na optuženičkoj klupi, proglasio se pravno nedodirljivim: „Sve što se događalo u našoj zemlji ni najmanje vas se ne tiče". On je rekao da se prema optužnici ne smatra krivim - daljnje izjašnjavanje mu sud nije dozvolio. Hans Frank, nacistički guverner u Poljskoj, iznio je bit pravne dileme kada je rekao da se „hitlerizam" ne može sankcionirati legalnim, pravnim sredstvima: „Hitler se sam postavio izvan svakog pravnog poretka". Takve izjave su čak i kod Winstona Churchilla izazvale sumnje u smisao Nirnberškog procesa. Zato je preporučio da se uhvaćene nacisti „strijelja bez ikakvog prebacivanja u nadležnost viših instanci".

Optuženi su se osjećali sigurnima i to ne samo u pravnom smislu. Kroz sve njihove iskaze se poput crvene niti provlači pokušaj relativizacije vlastite krivnje – oni su je negirali i istovremeno se krili iza Hitlera, kao što je to kasnije napisao Johann Schätzler, tadašnji pomoćnik branitelja Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa. Ta početna strategija je, međutim, tokom procesa izgubila svu snagu nakon što je iz svjedočenja preživjelih postalo jasno koliko je čudovišna bila nacistička mašinerija za uništavanje ljudi.

Suočavanje s događajima je ostavilo traga. Albert Speer, Hitlerov ministar za naoružavanje, odlučio je surađivati i napisao je pismo glavnom tužitelju. Hans Frank, koji je za vrijeme rata divljao u Poljskoj, u zatvorskoj ćeliji je postao vjernik i dao se krstiti, Rudolf Hess je tvrdio da gubi pamćenje. Samo je Göring do samog kraja dosljedno ostao ohol i neuviđavan, da bi na kraju izvršio samoubojstvo i tako izbjegao vješanje.

Od Nürnberga do Haaga

Prvog listopada 1946. je britanski sudac Geoffrey Lawrence čitanjem presuda – bez završne riječi – okončao proces stoljeća. Stručnjaci za krivično i međunarodno pravo su se nadali da su se pravno „naoružali" za budućnost – ali to očekivanje nije ispunjeno, između ostalog, i zbog početka Hladnog rata. To se promijenilo tek između 1989. i 1991.

Zločini nad civilima u Jugoslaviji i Ruandi su doveli do oživljavanja ideje pravnog progona međunarodnih masovnih zločina. U Haagu su osnovani tribunali za Jugoslaviju (ICTY) i Ruandu (ICTR) kao i Konvencija o Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). Ali, oživljavanje međunarodnog suda je poprilično razvodnjeno: mnoge države ga ne podržavaju, a SAD, Kina i Izrael odbijaju ratificirati statut ICC-.

Zbog toga još nije jasno hoće li presude ICC-a ikada biti tako pozitivno ocijenjene kao presude iz Nürnberga. No, bez obzira na pravna razmatranja, kako to kaže historičar Karl Dietrich Erdmann, postoji međunarodni konsenzus o tome da se u Nürnbergu „dogodilo pravo".