Nova crkvena seksualno-politička ofenziva u Hrvatskoj

Početak školske godine u Hrvatskoj ove jeseni obilježen je među ostalim i burnom reakcijom vodstva Rimokatoličke crkve na plan Grada Zagreba o uvođenju zdravstvenog i spolnog odgoja i obrazovanja. Prema očitovanju Zagrebačke nadbiskupije s kraja rujna, dotični programi sadrže „za katolike neprihvatljive pristupe i sadržaje“. Dalje u istom proglasu, kao i u istupima tome pridruženih političkih stranaka i konzervativnih nevladinih udruga, međutim, otkriva se i konkretnija zamjerka. Istaknut je primjer Rijeke gdje je u sličnom programu, kažu, već došlo do devijacija sa širenjem tzv. rodne ideologije.

No kako je došlo do tako izrazitog utjecaja Crkve u Hrvatskoj, koja je već blokirala određene razvojne procese u javnom obrazovnom sustavu, a i znatno šire? Utjecaju takvom, naime, da se često ona uzima zdravo za gotovo u funkciji mjerodavnog subjekta, dovodeći u pitanje sekularnost države.

U razgovoru o tome s pedagoginjom Vedranom Spajić Vrkaš, najprije smo se neminovno vratili nekoliko desetljeća u prošlost, u doba osamostaljenja RH. Kao što napominje naša sugovornica, profesorica emerita na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nova elita tad je započela sa čišćenjem obrazovnog sektora od „ideoloških zagađenja“.

Školsko novo normalno

„Širom su otvorili vrata novim, 'domoljubnim' akterima na čelu s krajnje konzervativnim dijelom Katoličke crkve koji će djecu i mlade vratiti vjeri i obitelji“, rekla nam je Spajić Vrkaš, dodajući da je s vremenom to postalo „novo normalno škole“. No, s vremenom je Crkva postajala sve manje vidljiva u samom sustavu, prebacujući zadaću na birane profesonalce u struci, kao i na dio civilnog društva koji je u međuvremenu dizajniran po mjeri kakva odgovara kleru. Ukupno gledano, pak, proces preuzimanja hrvatske škole od strane konzervativnih snaga najjasnije se ocrtava u pokušajima uvođenja građanskoga i spolnog odgoja.

„Pored toga, ideja o uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja u škole nije došla 'iznutra' nego kao dio ispunjavanja EU-obveza. Izrada prvoga službenog kurikuluma započinje 2011. godine, dakle, pred ulazak Hrvatske u EU. Dvije godine potom, nakon što je radna verzija eksperimentalno provedena u više škola, te nakon što su uvedene izmjene po rigidnoj znanstvenoj provjeri i rezultatima vrednovanja, počinje proces uklanjanja kurikuluma. U javnoj raspravi uglavnom sudjeluju predstavnici organizacija civilnog društva koje sebe predstavljaju kao zaštitnike obitelji i vjere“, podsjeća ova pedagoginja.

Svrgavanje građanstva kao temelja demokracije

Kurikulum je nakon toga zamijenjen nametnutim, na brzu ruku sklepanim „interdisciplinarnim“ programom Agencije za odgoj i obrazovanje, koji će nekim slučajem zadovoljiti „domoljubne“ crkvene kriterije. „I on je uveden eksperimentalno“, prisjeća se dalje Vedrana Spajić Vrkaš, „kao poseban izborni predmet i obvezna međupredmetna tema, ali uz pripremu nastavnika tek sporadično i neadekvatno, ako uopće. Tridesetak škola koje su se inicijalno odlučile na nj, postupno odustaje. Međupredmetna provedba zatim će ovisiti isključivo o motiviranosti i trudu pojedinih nastavnika. Novi program slijedio je 2020. godine.“

Izrađen u sklopu Kurikularne reforme, sadržavao je tri cjeline - demokracija, ljudska prava, civilna zajednica. Po mišljenju ove pedagoginje sa Sveučilišta u Zagrebu, u programu je ipak izostalo nužno „centriranje tih tema oko koncepta građanina".

Nadalje, čitav „proces detroniziranja ustavno konstituiranog hrvatskog građanstva", kao temelja demokracije, opisani su „čuvari nacionalnog identiteta“ uspješno priveli kraju. Kad podvuče crtu, Vedrana Spajić Vrkaš nalazi da je provedenom retradicionalizacijom škola stoga prestala biti instrument demokratskog razvoja Hrvatske, s čime ima i osobno iskustvo.

„Na temelju vlastite skoro pola stoljeća duge nastavne i istraživačke prakse mogu reći da kontinuirano raste broj studenata koji ne uspijevaju zadovoljavajuće strukturirati svoje stručno mišljenje, kritički detektirati i analizirati uzroke problema u struci i društvu, logički argumentirati svoje stručne stavove i slično“, mišljenja je Spajić Vrkaš.

Crkva pritom nije uvijek samo promatrala sa strane i čekala što će se dogoditi u području zdravstvenog i seksualnog odgoja i obrazovanja. Tako je prije pet godina zabilježen slučaj s anketnim upitnikom koji su vjeroučitelji dijelili učenicima pojedinih srednjih škola, a gdje su se od učenika tražile sasvim eksplicitne informacije o njihovim prvim seksualnim iskustvima, samozadovoljavanju, omiljenim seksualnim tehnikama, seksualnim pomagalima, eventualnom abortusu, itd. Nakon roditeljske pobune u nekima od škola, upitnik je povučen, ali iz Crkve nikad nije prokomentirano kako to da se ona mogla pozabaviti tom temom među učenicima, dok joj angažman sekularnih vlasti te znanstvenih službi u tome nije prihvatljiv.

Neugodna milost

Mimo pogleda iz samog vrha struke ili iz školskih klupa, u okviru ove teme i unutar iste problematike također nas je zanimao koncepcijsko-analitički pogled na Crkvu. O tome smo konzultirali Annu Marie Grünfelder, austrijsko-hrvatsku teologinju i povjesničarku Crkve.

Ona je u stajalištu Hrvatske biskupske konferencije utvrdila dvije kritične točke. Ponajprije tu je strah od „seksualizacije djece“ u ambijentu rastućih seksualnih sloboda. Ujedno, tu je strah od „genderizma“ ili onoga što Crkva prepoznaje kao rodnu ideologiju.

„Mada 'zdravstveni odgoj' postoji tek kao ideja u glavama gradskih vijećnika, ne kao gotov kurikulum, u Crkvi se puše već na hladno – nasuprot preporukama pape Leona XIV“, uočila je Grünfelder.

No, brojne izazove te vrste Crkva smatra neprihvatljivim već dugo, otkako postoje na široj političkoj sceni, uključujući prava homoseksualnih i transrodnih osoba. „Crkva to ne može prihvatiti, kao što se sama izražava. Ali zbog toga stvarnost, npr. transrodne osobe, neće nestati: one su stvarnost, igra prirode, priroda, a ne model nametnut nekom od pobornika 'rodne ideologije'. Dobronamjerna i dušobrižnička papinska preporuka 'mrziti grijeh, ali grešnika prihvatiti s milosrđem', pritom zagovara dualizam koji je u praksi teško provediv i graniči s farizejskom samodopadljivošću ili neugodnom 'milostivom' utjehom“, drži Anna Marie Grünfelder.

Bez tabua ni razgovor o higijeni

Kao drugu kritičnu točku crkvenog stava ona vidi to što Crkva odgovornost za zdravstveni odgoj prebacuje na roditelje. „Ona im to nameće kao njihovo tobože 'apsolutno', 'isključivo' pravo. Ja ne mogu naći niti jedan suvisao argument u prilog tom nastojanju. Ignoriraju činjenicu da će predmet spadati u izvanredne, neobvezne školske aktivnosti. Teme zdravih stilova života, prevencije ovisnosti, što se odnosi i na pretjerano korištenje mobitela, ali i na kockanje, uz mentalno i spolno te reproduktivno zdravlje – zahtijevaju stručno znanje, ne tek dobre namjere. Uz to, neki roditelji ne uspijevaju razgovarati ni o pitanjima seksualne higijene bez vlastitih opterećenja tabuima", rezolutna je ova teologinja i analitičarka Crkve.

Za ilustrativan protuprimjer, ona ističe to što se ni vjerski odgoj ne prepušta roditeljima, tj. samo roditeljima, a ni to nije slučajno, jer i ta vrsta odgoja iziskuje neku stručnost. „Osim toga, Katolička crkva se boji gubitka utjecaja na svoje vjernike, zato inzistira na 'pravu' da svugdje bude prisutna sa svojim naukom. No danas, na velikom 'tržištu ideologija' i spasiteljskih ponuda različitih kršćanskih i vankršćanskih vjera, Katolička crkva morala bi nuditi taj nauk nenametljivo, poštujući slobodu savjesti, čega se ni njezini vjernici ne smiju odreći“, zaključila je Anna Marie Grünfelder.