Nevidljive maloljetne izbjeglice iz Calaisa

„Dođi i popij nešto s Bambinosima", poziva me Sidik (ima promijenjeno), 14-godišnji Afganistanac u nekoliko brojeva prevelikoj zimskoj jakni. No ova scena se ne odigrava negdje u Kabulu nego na otvorenom prostoru u jednom šumarku usred sjevernofrancuske luke Calais. Grad u posljednje vrijeme bilježi ogroman porast pokušaja prelaska kanala između Francuske i Velike Britanije.

Bambinosi iz Afganistana

Sidik mi, dok pije čaj, govori kako je porijeklom iz afganistanske provincije Nangarhar i da je od kuće pobjegao kad mu je bilo 12 godina i to nakon što su mu talibani ubili brata i oca. Nakon „užasnog puta" preko Irana, Turske, Balkana i Njemačke, Sidik se našao ovdje na sjeveru Francuske. I došao na čelo grupe maloljetnih sunarodnjaka. On ovu grupu naziva „Bambinos".

Radi se o izbjeglicama koje Ujedinjeni narodi definiraju kao „maloljetnike bez pratnje". Bambinosi žive u skupini šatora smještenih između glomaznog otpada. Dječaci ovise u potpunosti o organizacijama poput Help Refugees koja ih opskrbljuje šatorima, dekama, drvom za ogrjev i tri topla obroka dnevno.

Prema informacijama ove organizacije, Bambinosi nisu iznimka. U i oko Calaisa trenutno boravi oko 250 maloljetnih izbjeglica bez pratnje. U principu su vlasti dužne pobrinuti se za to da maloljetne izbjeglice budu smještene u prihvatne centre. No oni su puni a kako tvrdi udruga Refugee Youth Service (RYS), koja djeluje unutar organizacije Help Refugees, ne postoji ni politička volja za osiguravanje dodatnih smještajnih kapaciteta za maloljetne izbjeglice. YRS je 2018. ispunio 580 zahtjeva za smještaj maloljetnih izbjeglica no samo njih 270 je pronašlo smještaj. U listopadu je samo u toku jednog dana odbijeno 12 zahtjeva za nužnim smještajem. Među odbijenima je bilo i jedno dijete s posebnim potrebama.

Policijsko nasilje i tuberkuloza

Postoje i mnoga svjedočanstva o nasilju i pritiscima francuske policije. To uključuje i „gotovo svakodnevno" uništavanje improviziranih šatorskih naselja i zaplijene za život nužne opreme, poput pribora za kuhanje. Prema RYS-u dnevno nasilje sadrži i napade suzavcem i policijskim psima.

„Maloljetnici doživljavaju istu razinu maltretiranja kao i odrasli. I cilj su otvorene diskriminacije. UN prava djeteta se ovdje krše svakodnevno i za to su odgovorne i vlade zemalja EU-a", kaže Maddy Allen, iz organizacije Help Refugees.

U drugoj polovini 2018., 53 maloljetnih izbjeglica bez pratnje je upućeno u lokalne bolnice zbog probleme povezanih sa životnim uvjetima. Među njima je bilo i slučajeva tuberkuloze. Desetero je bilo hospitalizirano „zbog posljedica policijskog nasilja".

Poziv na buđenje

Poput Sidika i 16-godišnji Muhamed (čije ime smo također promijenili) živi u grupi s ostalim maloljetnicima. Samo što je ova grupa iz Sudana. On je pobjegao iz krizne regije Darfur, nakon što je u susjedno selo upala jedna grupa provladinih nasilnika i pobijala svo muško stanovništvo. Nakon što je stigao u Calais, Muhameda su u prvoj noći na spavanju zatekli policajci koji su ga mlatili i napali paprenim sprejem.

„Maloljetnici koji dođu do Calaisa su već prošli Kalvariju. Svi govore o nasilju koje su pretrpjeli, pogotovo oni koji su doputovali preko Libije. I onda se ovdje u Calaisu suoče s nedostatkom perspektive. Mnogi se okrenu drogama i alkoholu", svjedoči Jeremie Rochas, bivši djelatnik RYS-a. Organizacije za zaštitu izbjeglica su zabrinute i zbog kriminalnih bandi koje operiraju u i oko Calaisa iskorištavajući maloljetnike za prostituciju. „Djeca često boluju od psihičkih oboljenja povezanih s uvjetima u kojima žive. Mi se kao društvo moramo izboriti za to da ova djeca koja su ranjiva i traumatizirana postanu vidljiva", zaključuje Hayley Willis iz RYS-a.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android