Drugi svjetski rat: izgubljeni pa ponovo nađeni

Taj dan u lipnju 2019. Karl Cramm nikad neće zaboraviti. Toga dana je dobio vijest s kojom više nije računao. Ovaj 83-godišnjak se točno sjeća kako je otvorio pismo i s čuđenjem pročitao da su pronađeni posmrtni ostaci njegovoga oca. Pismo mu je poslao Savezni arhiv u Berlinu koji pomaže u razjašnjavanju sudbina nestalih. Prošlo je bilo 76 godina otkako je njegov otac, vojnik Wehrmachta, nestao u Staljingradu. „Kad sam ga zadnji put vidio bilo mi je pet godina."

Posljednje vojničko pismo od njegovog oca stiglo je u siječnju 1943. u mjestašce Groß Lafferde u blizini Braunschweiga, gdje obitelj Cramm živi i danas. Nakon toga su pisma koja je njegova majka slala u 3.000 kilometara udaljeni Staljingrad dolazila natrag neotvorena. „To je bilo jako tužno."

Od njegovog oca koji je 1939. mobiliziran u Wehrmacht i poslan na frontu nije bilo nikakvog traga života. Početkom 1942. je razvodnik Cramm poslan u Rusiju. Bitka za Staljingrad, koji je njemačka vojska napala i opsjedala ledene zime 1942./43., bila je jedna od najkrvavijih i najstrašnijih bitaka Drugog svjetskog rata. 

Djetinjstvo bez oca

U godinama nakon rata otac mu je jako nedostajao, pripovijeda Karl Cramm. „Bio sam jako tužan kad bih drugu djecu vidio s njihovim očevima i znao da se moj otac nikad više neće vratiti.“ Da bi zaradio nešto novca kako bi mogao pohađati školu pomagao je u žetvi. „Dok su se druga djeca igrala ja sam sa svojom majkom bio u polju."

Kasnije je radio kao trgovački namještenik, zasnovao vlastitu obitelj. I stalno se nadao da će uspjeti nešto doznati o sudbini svoga nestalog oca. Raspitivao se u organizaciji za njegu njemačkih vojnih grobova (Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge), koja se bavi i traženjem poginulih u ratu. 1.300.000 njemačkih vojnika i danas se vode kao nestali, procjenjuje Volksbund.

Ali, sva nastojanja oko potrage bila su uzaludna – dok prošlog ljeta nije iznenada stiglo pismo od Saveznog arhiva. „U prvom trenutku nisam mogao vjerovati da je uopće stigla neka vijest“, priča ovaj 83-godišnjak. „Bio sam naravno ganut i počeo sam plakati.“

Nađen prilikom građevinskih radova

Posmrtni ostaci njegovoga oca nađeni su prilikom građevinskih radova u Volgogradu, kako se danas zove bivši Staljingrad. Bili su u masovnoj grobnici, skupa s posmrtnim ostacima više od 1.800 njemačkih vojnika. Za Karla Cramma je to čudo. „Izuzetno jako sam se veselio.“ Kada i kako je njegov otac poginuo nije više bilo moguće utvrditi. „Ali, veseli me da znam gdje je završio.“

Vojnička identifikacijska pločica sačuvana

Da je poginuli pronađen u masovnoj grobnici u Volgogradu uopće mogao biti identificiran kao otac Karla Cramma zaslužna je vojnička identifikacijska pločica, koja je nađena uz kosti. Istina, svaki njemački vojnik je morao uza se nositi takvu pločicu, da ga se može identificirati u slučaju smrti. Ali, nakon više desetljeća u zemlji te pločice su često jako oštećene ili su potpuno istrunule.

U ovom slučaju je ta jajolika pločica sačuvana, pomalo oštećena, ali čitljiva. Nju je još trebalo dešifrirati. Jer, na pločici nije stajalo ime vojnika nego samo njegov osobni broj.

Vraćanje imena mrtvima

Pločica je poslana u Savezni arhiv u Berlinu, jedino mjesto u Njemačkoj na kojem ju se može dešifrirati. O tomu se brinu stručnjaci kao što je povjesničar Robert Balsam. U svom radu on se služi jedinstvenom arhivskom građom: opsežnom kartotekom u kojoj su popisani svi vojnici Wehrmachta, od običnog vojnika do maršala.

„Ovdje je više od 18 i pol milijuna kartica", objašnjava Balsam dok iz ormara izvlači jednu od svijetlosivih ladica s karticama. Kartoteka je uspostavljena za vrijeme rata i stalno je dopunjavana. Na kartici su uneseni osobni i vojnički podaci svakog pojedinca i broj njegove identifikacijske pločice. Kod nestalih je unesena i adresa članova obitelji. „Ima još dovoljno ljudi koji traže i kod kojih je to dio njihovog života“, kaže ovaj povjesničar.

1.200 identifikacija godišnje

Šanse da neka sudbina bude razjašnjena 75 godina nakon završetka rata nisu loše. Još uvijek se pronalaze posmrtni ostaci vojnika, bilo prilikom građevinskih radova, bilo pri iskapanjima na nekadašnjim bojištima ili premještanju posmrtnih ostataka. “Godišnje se ovdje identificira oko 1.200 vojnika, koji se još vode kao nestali u klasičnom smislu“, kaže Balsam. Svaka identifikacija je za njega „sasvim poseban trenutak“. Jer, tada opet jedna obitelj dozna gdje je mjesto na kojemu može položiti cvijeće i tugovati za nekim od svojih. Tek nakon toga mnogi mogu reći: „Sad je to za mene završeno, jer sad znam gdje je on.“

"Moj otac se vratio"

Tako je bilo i s Karlom Crammom. Nakon što je dobio pismo od Saveznog arhiva uputio se u Rusiju. Skupa sa sinom je otputovao u Volgograd gdje su posmrtni ostaci njegovoga oca pokopani na njemačkom vojničkom groblju Rosoška. Sudjelovao je u ceremoniji, položio buket bijelih ljiljana i fotografiju svoga oca. Cvijeće je odnio i na spomenik za poginule sovjetske vojnike – kao znak pomirenja.

„Najimpresivnije za mene je bilo to što su mi tamo mogli dati identifikacijsku pločicu moga oca“, kaže Karl Cramm. „Ovu pločicu je on nosio od početka rata do svoga kraja, ona je dio njega.“ Tu pločicu ovaj 83-godišnjak sad drži u svojoj sobi gdje ju može vidjeti svaki dan. „Za mene se moj otac vratio."