Nepremostivi jaz između Hamasa i Fataha
20. prosinca 2006Do okršaja i sve većih napetosti između Hamasa i Fataha dolazi prije svega zbog sve teže gospodarske i političke situacije na palestinskim područjima, osobito u Pojasu Gaze, otkako je prije nepunih godinu dana na vlast došao radikalni islamistički pokret Hamas. Hamas se odbija pridržavati svih dosadašnjih dogovora Palestinske oslobodilačke organizacije PLO-a s Izraelom, a u svojim statutima traži čak i uništenje židovske države. Zbog toga su prekinuti pregovori Palestinaca i Izraelaca, a na Palestince se vrši pritisak uvođenjem raznih sankcija i međunarodnom izolacijom. Sjedinjene Američke Države i Europska unija zamrznuli su svoju financijsku pomoć Palestincima sve dok vlada na čelu s Hamasom odbija priznavanje države Izraela. Zbog toga na palestinskim područjima sve više rastu nezaposlenost i siromaštvo, a i oni koji su zaposleni već mjesecima ne primaju plaće.
Luđaci bez veze sa stvarnošću
Hamas nije spreman odreći se svog radikalnog programa, a Izrael ne želi pregovarati s Hamasom sve dok mu taj islamistički pokret odriče pravo na postojanje. Palestinski predsjednik i šef PLO-a Mahmud Abbas pokušava već mjesecima nagovoriti Hamas da zajednički formiraju Vladu nacionalnog jedinstva u kojem bi predstavnci PLO-a, odnosno Fataha, mogli posredovati u kontaktima s Izraelom. No, do sada do toga nije došlo, premda obje strane još uvijek tvrde kako to žele postići.
Problem je u tome što su Hamas i Fatah dva prilično različita pokreta: Dok je Fatah sekularna organizacija koja dijeli crkvu od politike, za sljedbenike Hamasa je normalno da se u džamijama održavaju politički govori, kao što to čini njihov premijer Hanija. Fatah ovakve istupe u džamijama smatra zlorabljenjem vjerskih osjećaja. Predstavnici Fataha su prozapadno orijentirani, a mnogi od njih su studirali u Europi ili u Americi. Oni pripadnike Hamasa smatraju islamističkim luđacima koji nemaju veze sa stvarnošću i to još prodaju kao politiku.
Pod teretom ideološkog balasta
Hamas, pak, smatra kako su pripadnici Fataha, koji su u vrijeme predsjednika Jasera Arafata bili jedina relevantna palestinska politička snaga, korumpirani moćnici koji nisu ništa uspjeli postići za poboljšanje statusa Palestinaca, već su samo radili na tome da trpaju novac u vlastite džepove. Arafat je, doduše, priznavanjem Izraela postigao autonomni status palestinskih područja i znatnu finacijsku pomoć inozemstva, ali se položaj Palestinaca nije bitno promijenio: Izraelci su od sredine 90-ih godina izgradili još više naselja na Zapadnoj obali Jordana, a sloboda kretanja Palestinaca još je više ograničena. Hamas želi pokazati da radi na dobrobit palestinskog naroda i da je novac, što ga prikuplja u muslimanskim zemljama, osobito u Iranu, namijenjen prije svega zaposlenicima u javnim službama i nastavnicima.
U sukobu između Hamasa i Fataha ne radi se samo o raspodjeli položaja, moći i sfera utjecaja, već o razlikama u ideološkim shvaćanjima i osnovnim načelima. Fatahu ne pada lako što ga je Hamas potisnuo s političke pozornice, a Hamas se ne može osloboditi svog ideološkog balasta koji je nespojiv s novom ulogom vladajuće stranke. Čim se vodstvo Hamasa pokaže spremno na bilo kakve ustupke, iz Damaska se javlja njihov šef u egzilu Khaled Mashal, koji je nepopustljiv prema Izrealu.
Ukratko rečeno: Politički, ideološki i društveni jaz između Hamasa i Fataha vrlo je dubok, a taj je raskol, čak i pod prijetnjom izbijanja građanskog rata, vrlo teško premostiti.