Neizvjesna sudbina stanara pulskih samačkih domova
16. prosinca 2020
„Nitko ne boravi ovdje zato što mu je ćeif. Normalno je da se bojim. Ako se dom proda, gdje ću sa stvarima i svime“, kazuje za DW 61-godišnji Nenad Radosavljević koji u Uljanikovom samačkom domu u središtu Pule živi punih 40 godina. Dvije zgrade za potrebe svojih radnika, uglavnom samaca, po kojima su domovi i dobili ime, pulsko je brodogradilište u središtu Pule izgradilo 60-ih godina prošlog stoljeća i u njima je danas 110 stanara, među njima 15-ak bivših uljanikovaca. Treća se nalazi na periferiji Pule, ali u njoj više nema ljudi.
Uljanik na dražbi
Domovima upravlja tvrtka Uljanik Standard, koja je u vlasništvu Uljanika d.d. u stečaju.Nakon propasti brodogradnje u Arsenalu, koji je Austro-Ugarska Monarhija utemeljila u pulskom zaljevu 1856. godine, Trgovački sud u Pazinu naložio je prodaju Uljanik standarda da bi se nakon toga provela likvidacija Uljanika d.d. i djelatnost nastavila putem novoutemeljene tvrtke Uljanik brodogradnja 1856.
Prvi krug dražbe, u kojem se cjelokupan Uljanik Standard, zajedno s domovima, nudio po početnoj cijeni od 29,5 milijuna kuna, propao je jer nije bilo zainteresiranih kupaca pa slijedi drugi krug. Marija Ružić, stečajna upraviteljica Uljanika d.d., kaže da bi se prodaja trebala dogoditi u siječnju pod istim uvjetima kao i prethodni put. „Onaj tko se odluči kupuje cijelu pravnu osobu, dakle imovinu i obaveze i sve ostalo, a ne samo domove“, decidirano će ona.
Između garsonijere i pučke kuhinje
Stanare, međutim, nitko nije obavijestio da bi kuća u kojoj žive mogla promijeniti vlasnika. Većina njih živi u sobicama od osam kvadrata i prima mizerne penzije od kojih im, nakon što podmire stanarinu i režije, ostane tek nekoliko stotina kuna. Hrane se u pučkoj kuhinji ili obližnjoj trgovini, kupe salamu i kruh, ponekad i konzervu gotove hrane.
„Tu sam došao kad sam se zaposlio u Uljaniku i ostao nakon što sam otišao u penziju. Prvo sam bio u sobi, a zadnjih 26 godina sam u garsonijeri od 16 kvadrata", propovijeda čovjek s početka naše priče. Nakon što od penzije, koja iznosi 2.300 kuna, izdvoji 800 kuna za smještaj i 400 kuna za režije, preostaje mu oko tisuću kuna mjesečno „za život“. To je nešto više od 30 kuna dnevno.
„Kako živim? Možeš misliti, super. Rodbine nemam, a uz današnje cijene teško je preživjeti, snalazim se", kaže. Za razliku od drugih, koji su uselili u opremljenu sobu, on je ušao u praznu garsonijeru koju je sam opremio. Najviše strahuje da bi novi vlasnik mogao prenamijeniti domove na atraktivnoj poziciji, otvoriti nekakav hostel ili, u „najboljem" slučaju, značajno povisiti cijene najma.
Alternativa "cesta ili most"
„Cesta ili most", kratko će i jasno na naše pitanje Marko Pranjić, hrvatski branitelj koji u samačkoj sobici živi puna dva desetljeća. Na bolovanju je čak 12 godina.
„Deset godina se borim za svoja prava: imam 114 kuna invalidnine, primam 420 kuna pomoći za njegu u kući, za bolovanje primam 930 kuna. Smještaj plaćam 40 kuna dnevno, što je 1.200 mjesečno. Moja budućnost je cesta, i ne samo moja nego mnogih od nas, priča Pranjić. Ljudi su na bolovanju, u mirovini, socijalni slučajevi, invalidi i ne mogu raditi: 90 posto je takvih, kaže. „Ili cesta ili da pitamo druga gradonačelnika za kakvu sobicu ili šupu. Ili ministra branitelja Tomu Medveda koji je obećao da će svaki hrvatski branitelj biti zbrinut. Je li to njegova predizborna floskula ili stvarno mišljenje?“, pita Pranjić. Neki stanari smatraju da bi se potrebiti, u slučaju nužde, mogli smjestiti u prazne državne nekretnine.
Ugrožene i obitelji
No, nisu problem samo samački domovi. Uljanik Standard vlasnik je i 60-ak stanova u kojima žive obitelji koje još uvijek otkupljuju te nekretnine. Za njih je situacija još teža jer se cijela obitelj suočava s potencijalnim stambenim problemom. Jedan od stanara, koji je želio ostati anoniman, za DW objašnjava da zaštićeni najmoprimci, poput njega, zasad ne mogu biti izbačeni na ulicu. Međutim, najamnina nije nasljedstvo.
"Nakon smrti osobe koja je potpisnik ugovora, svi članovi obitelji mogu biti izbačeni na ulicu. To je činjenica. Onaj tko kupi Uljanik Standard može raditi sa samačkim domom što ga je volja, ali preuzima i stanove u vlasništvu i može povisiti najamninu po tržišnoj cijeni“, objašnjava.
Svi su, dakle, u nezavidnoj situaciji, zabrinuti za svoju sudbinu. Radosavljević kaže da bi volio da Grad i(li) Istarska županija otkupe domove i tako im zajamči sigurnost ili da im ponude neko drugo rješenje.
Socijalna bomba za Pulu
„Najbolje rješenje bi bilo da dobijem novi stan, ali realno bi bilo da ostanem ovdje pod istim uvjetima", nada se. Iz Grada je, međutim, stigao nimalo optimističan odgovor. Iako su upoznati s potencijalnim problemom stanara, među kojima je 25 korisnika socijalne pomoći koji se većinom hrane u pučkoj kuhinji ili dobivaju pakete Crvenog križa, u Gradu kažu da u vrijeme koronakrize nisu razmišljali o kupnji Uljanik Standarda.
Boris Cerovac, predsjednik Jadranskog sindikata koji je, zajedno s Radničkom frontom, javno upozorio na ovaj problem, objašnjava da bi Grad, Županija i država mogli podići kredit i otkupiti Uljanik Standard, čime bi spasili i radna mjesta i korisnike samačkih hotela.
„Ako ne shvate ozbiljnost situacije, bojim se da pomoći za ove ljude neće biti i da će završiti na ulici, bez krova nad glavom. To je velika socijalna bomba za Pulu“, upozorava Cerovac. Osim s vladajućim IDS-om, razgovarao je, kaže, i s drugim političkim opcijama, ali navodi da nije primijetio da je netko zainteresiran nešto poduzeti. Zato smatra da bi eventualni investitor trebao zadržati sadašnju namjenu domova. I stanare u njima.