Nedostižno savršenstvo - sove!

Znanstvenici uvijek iznova moraju konstatirati kako čovjek još vrlo mnogo toga može naučiti od prirode, njezinog biljnog i životinjskog svijeta. U takozvanoj bionici je već mnogo toga otkriveno, od "čička" kojim danas i mi vežemo našu sportsku odjeću i obuću pa do "lotosove površine" koja nikad ne može postati vlažna.

Miš čuje sovu tek kad osjeti kandže

Ali znanstvenici Visoke tehničke škole u Aachenu imaju vrlo mnogo posla uopće shvatiti jednu pticu kojoj se od davnina pripisuju osobita svojstva: sovu. Ona je zapravo mesožder i golemi je izazov shvatiti, kako sova uopće uspijeva nečujno jedriti kroz zrak prije nego što zgrabi miša? I to nipošto nije jedina tajna te životinje.

"Sove love noću i zato su vizualne informacije veoma ograničene", objašnjava biolog Thomas Bachmann. "Zato su se sove specijalizirale lokalizirati plijen sluhom, a to može funkcionirati samo ako tiho lete."

Znanstvenici su se usredotočili na razmjerno raširenu vrstu sove, kukuviju drijemavicu - neki je zovu i pjegasta sova. Odrasla životinja teži otprilike koliko i golub - ali postoji drastična razlika u buci dok leti golub ili ova sova. Naravno, jedan od razloga je temeljna aerodinamika: krila sove su nešto veća i čine zatvoreniji luk: "To ptici omogućava mnogo veći potisak kod malenih brzina leta", objašnjava Bachmann.

Da bi postigli brzinu kojom sigurno mogu letjeti, golubovi moraju mnogo više zamahivati krilima - i to se jako dobro čuje. Naravno da i sova mora ponekad zamahnuti krilima, ali to pak protječe gotovo bez šuma.

Misterija krila sove

To zna svaki lovac, ali nije lako objasniti, zašto je to tako: kao prvo, meko perje sove stvara mnogo manje trenja. Tajnu otkriva i osobita struktura krila: na mjestu gdje krilo sječe zrak sova ima red posve finih kukastih "pretkrilca". A mekoća krila stvara minijaturne kovitlace nad krilom koje stvara zračni "jastuk" - a on uvelike smanjuje otpor zraka. Na kraju krila dolaze još i malene rese koje dodatno smiruju kovitlac. To znači da zrak ne vibrira dok krilo prolazi kroz njega - a to pak znači da sovu ne možemo čuti.

Fenomen minijaturnih kovitlaca je već poznat od drugih životinja. Tako funkcionira i gruba koža morskog psa koja stvara mnogo manji otpor vode nego glatka površina. U zraku je slično i to zna svatko tko igra - golf. Jer blage udubine na loptici za golf čine da ona leti mnogo bolje nego kad bi loptica bila savršeno glatka.

U zračnom prijevozu su se inženjeri zapravo već ugledali na ptice. Tamo ih je za sada mnogo više zanimao na primjer orao ili čak roda. Oni, dok lebde i traže plijen iz zraka, savijaju vrške svojih krila prema gore. Time se mijenja aerodinamika čitavoga krila, jer nestaju vrtlozi koji se obično stvaraju na kraju krila i smanjuju njegovu učinkovitost. Zato putnički avioni u posljednjih desetak godina svi imaju "winglets", malene "repiće" na vršcima krila.

Ventilatori koji se ne čuju

Letačke sposobnosti sove znanstvenike u Aachenu ne zanimaju toliko zbog brzine: sova leti razmjerno sporo, petnaestak kilometara na sat. Ono što je mnogo zanimljivije kod tajne tihog krila sove su područja gdje je tišina - i izostanak bilo kakve vibracije zraka, od presudnog značenja: na primjer, kod izrade tihih ventilatora, mnogo učinkovitijih turbina ili vjetroelektrana.

Ali to neće biti lako: pahuljasta mekoća sovinih krila koja će onda smanjiti otpor zraka se teško može imitirati ljudskom rukom, a da bi ispunjavala svoju zadaću i ujedno bila dovoljno snažna da bi izdržala vjetrove gdje sove radije čuče negdje na sigurnom i čekaju da oluja prođe. Ali, gotovo slučajno, jedna druga osobina sove je jako zainteresirala stručnjake za računala - njezina dva uha koja nisu simetrično postavljena na njezinoj glavi.

Dva uha i tri dimenzije

Jedno uho je usmjereno više prema gore, a drugo prema dolje i sove su pokazale sposobnost onoga što su nam već na prvim satima geometrije objašnjavali da je nemoguće: sa samo dva uha gotovo savršeno locirati plijen - u tri dimenzije! Povrh toga, izgleda da sove i "obrađuju" zvuk u više razina. Jedno je cjelovita zvučna slika okruženja, a druga razina je točna lokalizacija cilja. "Razlikovanje izvora nije jednostavno, ali sove to mogu prilično dobro. One su u stanju ciljano usmjeravati svoju pažnju", objašnjava Hermann Wagner.

To i čovjeku obično predstavlja problem i Wagner to razlikovanje razina uspoređuje sa žagorom na nekom primanju gdje svi govore sa svima i gdje se morate usredotočiti da iz svih tih glasova izdvojite nekoga tko se obraća upravo vama. Kad je već kod krila toliko teško, onda su inženjeri barem u tome već počeli razvijati "pametan" sustav za video-konferencije. On bi sam trebao otkriti, tko u općem žagoru nešto želi reći i u kameru. Zato treba i kamera koja će nadgledati sve - i kamera koja će se usmjeravati na željenog sugovornika. Utoliko bi barem ta osobina ove izuzetne životinje mogla postati svakodnevica i za nas.

Autor: F. Schmidt / A. Šubić

Odg. urednik: Anto Janković