Najbrojnija grupa birača - oni koji uopće ne iziđu na izbore

Werner Peters ima jedan radikalni prijedlog. Dugogodišnji predsjednik „Stranke nebirača" želi da i oni građani koji ne iziđu na izbore budu zastupljeni u njemačkom parlamentu Bundestagu. Određeni broj zastupničkih mjesta koji odgovaraju broju onih koji ne izlaze na izbore bio bi popunjen „nebiračima" koje se izabralo nasumično, putem izvlačenja. Ova radikalna ideja odgovora osobi koja je i došla na ideju 1998. osnovati „Stranku nebirača". Peters, filozof iz Kölna, je nakon 30 godina izišao iz Kršćansko-demokratske unije (CDU) nezadovoljan tadašnjom politikom stranke na čelu s Helmutom Kohlom. On je s novom strankom biračima htio pružiti mogućnost za nešto novo. „Mi želimo više direktne demokracije, ukidanje glasovanja zastupnika prema stranačkoj stezi i skraćenje parlamentarnih mandata. Mi želimo demokraciji udahnuti malo života", kaže Peters.

Tri kategorije „nebirača"

Peters zna da ovim parolama pogađa raspoloženje mnogih birača. No „nebirači" su sve samo ne homogena skupina. „S jedne strane su tu ljudi koji se ne zanimaju za politiku. Zatim imamo proletarijat koji se osjeća izdano. I upravo oni su u SAD-u Trumpa doveli na vlast. On ih je uspio uvjeriti da iziđu na izbore", kaže Peters. No on se ponajviše zanima za treću skupinu, onu koja smatra da se nitko od političara ne bavi najvažnijim problemima u društvu i zato žele promjenu sustava. I ne mogu se odlučiti za jednu od stranaka koje se nude pa zato i ne izlaze na izbore. Kao najnoviji primjer za ignoriranje volje građana Peters navodi odnos prema krizi oko ispušnih plinova dizelaša. „Građani uopće nisu uključeni u ovu raspravu nego riječ vodi automobilska industrija. Politika nas smatra budalama i ignoriranje izbora je jedini način prosvjeda", kaže Peters. 

Koliko je teško utjecati na "nebirače" pokazuje i primjer neovisne gradonačelnice Kölna, Henriette Reker. Na nju je nekoliko dana uoči lokalnih izbora jedan desni ekstremist izvršio atentat i teško ju ozlijedio. Unatoč tom dramatičnom događaju i medijima koji su danima nakon toga pisali kako se izlaskom na izbore treba odaslati signal u korist demokracije, na birališta je izišlo svega 40 posto građana. 

Ignoriranje izbora sve više u trendu

Na parlamentarnim izborima 1972. izlaznost je iznosila 91,1 posto. Na posljednjim dvojim izborima 2009. i 2013. na birališta je izišlo dvadesetak posto birača manje. Direktora demoskopskog instituta Forsa Manfreda Güllnera zabrinjava ovaj trend. „Političari ne vide da od početka osamdesetih ljudi izbjegavaju glasačke kutije", kaže Güllner i ukazuje na Dansku gdje na sve izbore, pa i one lokalne, izlazi preko 85 posto građana s pravom glasa. Po nalogu Zaklade Friedricha Eberta, Forsa je preciznije istražila njemačkog „nebirača". Prva spoznaja je da oni koji ne izlaze na izbore to rijetko rade iz nekog dubljeg i trajnijeg uvjerenja. To su, kako kaže Güllner, građani koji nisu pod svaku cijenu za AfD ali postoji opasnost da postanu trajni „nebirači". Stručnjaci smatraju da bi ovu grupu na birališta ponovno mogli privući političari kada bi koristili jednostavniji jezik, a ne se koristili šifriranim jezikom koji koriste samo upućeni. Mnogi još sa čežnjom gledaju intervjue bivšeg kancelara Helmuta Schmidta koji je njegovao jedan jednostavan ali sadržajan jezik. „Čovjek je imao osjećaj da je u stanju čitav svijet objasniti u tri rečenice", kaže Güllner.

Martin Schulz i njegova „mission impossible"

Hoće li socijaldemokratskom kandidatu Martinu Schulzu, koji kaska iza svoje suparnice Angele Merkel, poći za rukom još u sljedeća tri tjedan načiniti preokret? Stručnjaci sumnjaju u to, ali nada uvijek postoji. Tako je Helmut Kohl 1994. još u zadnjim danima uspio aktivirati svoje simpatizere i ipak dobiti izbore. No kod SPD-a u godini 2017. je situacija malo drugačija. Njihove „rezerve", kako objašnjava Güllner su iscrpljene.

„Stranka nebirača" se 2016. raspala. Ostao je samo Peters. On rezignirano gleda na predstojeće izbore. „Merkel će ionako biti izabrana. Kakve koristi ima izlazak na izbore", kaže Peters.