Nagrada u pravom trenutku

U svom govoru pred oko tisuću uglednih gostiju, najviših predstavnika njemačkog političkog, kulturnog i javnog života, Lepenies je podsjetio na povijesnu povezanost zapada i islamskog svijeta, te podsjetio na odgovornost znanstvenika za uspostavu dijaloga kultura. Bivša ministrica kulture Christina Weiss ovako je sažela zasluge ovogodišnjeg dobitnika ove ugledne nagrade popraćene s 25.000 eura: "Wolf Lepenies se na svoj osobiti način zalaže za dvije stvari, koje nam se ove godine čine osobito značajnima: prvo, za otvaranje i tiješnju znanstvenu i kulturnu suradnju s istočnom Europom, a drugo, za to da politika i kultura više surađuju."
"Vrlo se radujem da sam dobio nagradu, no je li to pravi trenutak, to moraju drugi ocijeniti. Bilo bi to malo uobraženo kada bih to ja ocijenio, jer bi to značilo – da, no ako to drugi kažu, radovao bih se.» - izjavio je Lepenies.
A trenutak i jest pravi. Wolf Lepenies je angažiran čovjek, no on radije pušta druge da govore. Sam gotovo nikada ne daje intervjue. Petnaest godina je bio rektor vrlo uglednog berlinskog Znanstvenog kolegija, jedne od najpoznatijih istraživačkih institucija, mješavine kluba i akademije. Nakon pada «željeznog zastora», od tamo su pošli impusli koji djeluju do danas: osnivanje institucija u istočnoj Europi prema berlinskom uzoru u Bukureštu, Budimpešti i Sofiji. Cilj je bio izgraditi intelektualna središta i tako spriječiti iseljavanje istočnoeuropskih akademika na Zapad.
Jedan od gostiju kolegija bio je i Andrei Plesu, kasniji rumunjski ministar kulture i ministar vanjskih poslova, koji je prema berlinskom uzoru vodio Novi europski kolegij u Bukureštu i koji je jučerodržao laudaciju za Wolfa Lepeniesa.
Mirovna nagrada njemačkih knjižara tako ide jednom agilnom intelektualcu, koji ne samo da piše i publicira, i ne samo da zahtijeva i polemizira, već istražuje i unaprijeđuje. Poveznica njegovih radova je pitanje spajanja duha i politike, kulture i politike, «intelektualnih gastarbajtera» i društvene odgovornosti: «Vrlo sam, vrlo sretan da sam mogao postati nešto kao sretan intelektualac. A sretan intelektualac je sretan onda, kada nije rastrgan u toj kontradikciji između utopije s jedne strane, kada se sve želi izvrsno napraviti, i melankolije, s druge strane, kada se shvati da se ipak ništa ne može učiniti. Ako kao intelektualac možete nešto učiniti, ako se mogu idejama izgraditi institucije, to je predivno», kaže Lepenies.
I onako kako je nakon promjena 1989. ustvrdio da su se «srdžba i oholost opet spojili u obilježje cjelokupne njemačke sadašnjosti», tako se i svojoj upravo objavljenoj knjizi bavi odnosom kulture i politike u Njemačkoj. U njoj govori o samoprecjenjivanju kulture - drugim riječima – omalovažavajućem pogledu kulturnjaka na politiku. Zašto to čine? «To ima dva razloga», kaže Lepenies: «S jedne strane, Njemačka je «zakašnjela nacija», tek se vrlo kasno politički ujedinjuje. Možda tek u 20. stoljeću, može se reći, i iz tog osjećaja zakašnjenja, razvija se potreba za kompenzacijom, koja se odigrava u okvirima kulture: mi smo kulturna nacija «par exellence», dolazimo politički kasno, ali u kulturi uvijek prednjačimo. Drugi razlog je zakašnjeli pristup njemačkog građanstva - a time i velikog dijela kulturnih stvaratelja – moći, ili politici, ili nekom drugom području u kojem se odlučuje. Iz toga se razvija osjećaj nadoknade: kultura je ipak bolja politika. Mi zapravo znamo bolje.»
Lepenies kritizira to neopravdano prisvajanje kulture, kako piše, a na ciljniku njegovih prijekora tip je pisca 20. stoljeća. Osobito misli na Thomasa Manna, koji politiku smatra nepoetskom: «Oni se ne miješaju u profanu politiku, prije svega ne onda kada se radi o parlamentarnoj politici i politici u demokraciji», naglašava Lepenies.
Mirovnu nagradu njemačkih knjižara dobio je europski intelektualac, koji umjetnost uvijek promatra u njezinoj društvenoj odgovornosti. O kulturi kaže: «Ona se treba uplitati, kao što se uvijek i uplitala ili kao što se trebala uplitati. Kultura treba biti bezobrazna, treba zahtijevati nemoguće, treba poticati utopiju, ne treba praviti kompromise, ali ne treba misliti da je time bolja od onih koji moraju raditi na području kompromisa. Znači, kultura treba biti uvjerena u svoju zahtjevnost, ali ne treba se precijenjivati u odnosu na ono što se može učiniti u politici.»