Nacistička povijest dvorca iz bajke

Obavijen maglom ili okupan suncem, dvorac Neuschwanstein krasi razglednice, turističke vodiče i inspirira crtane filmove produkcije Walta Disneya. Njegov graditelj, bavarski kralj Ludwig II proglašen je ludim, svrgnut s vlasti i, prema službenoj verziji u koju se sumnja, utapa se 1886. godine. Samo nekoliko tjedana kasnije čuveni dvorac, građen u srednjevjekovnom stilu, otvorio je vrata za javnost. Danas ga godišnje posjeti više od milijun posjetitelja. Ekscentrični kralj Ludwig II svakako nije gradio ovo mjesto kako bi ga pokazao drugima. Naprotiv, dao ga je izgraditi kao mjesto osame, utočišta od javnosti.

Na osamljenost dvorca su računali i nacisti koji su u njemu skrivali vrijedna umjetnička djela opljačkama po čitavoj Europi. Na to razdoblje povijesti dvorca širu javnost ovih dana podsjeća holivudsko ostvarenje Georgea Clooneya „Operacija: Čuvari naslijeđa“, odnosno, "Monuments men". Film govori o specijalnoj jedinici američke vojske čiji je zadatak najprije bio zaštita vrijednog arhitektonska zdanja od ratnog vihora, a onda i pronalaženje umjetnina koje su nacisti tijekom ratnih godina pokrali.

Hitlerove naredbe

„Pretražite biblioteke i galerije okupiranih teritorija kako biste našli materijale dragocjene za Njemačku“, naredio je, prema jednom transkriptu, Adolf Hitler specijalnoj jedinici nakon zauzimanja Francuske 1940. godine. Tu jedinicu, zaduženu za prikupljanje kulturnog bogatstva tijekom rata, vodio je glavni ideolog nacista Alfred Rosenberg. Njegov „Führer“ je naime sanjao o tome kako će poslije rata u Linzu otvoriti monumentalni muzej u kojem bi sve umjetnine bile izložene.

Od 1940. do 1945. su nacisti marljivo prikupljali umjetnička djeca za svog vođu. Pohranjivali su ih u napuštenim rudnicima, samostanima i dvorcima. „Neuschwanstein je odabran kao sjedište Rosenbergovog stožera“, kaže povjesničarka umjetnosti Tanja Bernsau. Tome je, objašnjava ona, pogodovala lokacija u blizini Austrije i daleko od Berlina i drugih velikih gradova koji bi mogli postati meta savezničkih napada.

Iako izvana izgleda srednjevjekovno, u dvorac su ugrađena tehnološka dostignuća 19. Stoljeća – centralno grijanje, sanitarni čvor i sustav zvona za pozivanje posluge. Kamen temeljac je položen 1868, ali je dvorac ostao nedovršen što je značilo mnogo prostora za skladištenje umjetnina.

Otkriće zahvaljujući francuskoj kustosici

Većina pokradenog kulturnog blaga u dvorac je stigla iz Francuske. Samson Lane Faison, povjesničar umjetnosti koji je u ratu bio u američkoj jedinici za pronalaženje umjetnina, ispričao je da je ključnu ulogu u otkrivanju blaga u Neuschwansteinu odigrala francuska kustosica Rose Valland. „Pretvarala se da je kolaboracionistica“, ispričao je Faison u jednom od svojih poslednjih intervjua (preminuo je 2006. godine).

Valland je radila u francuskoj Nacionalnoj galeriji koja je bila privremeno skladište za pokradene slike i skulpture. Četiri godine je tajno pratila kamo nacisti odvoze umjetnine. Njezini izveštaji su odveli saveznike do bavarskog dvorca. Tamo je 1945. pronađena uredna dokumentacija koja govori o 21.000 pokradenih umjetničkih djela. U samom dvorcu se nalazila privatna zbirka nakita i namještaja obitelji Rothschild kao i djela braće Van Eyck kao i zbirka zlatnih i srebrnih predmeta francuskog bankara David-Weilla.

Spašavanje i restauracija

Aktualna izložba u Arhivu američke umjetnosti u Washingtonu govori upravo o spasiteljima blaga koje su pokrali nacisti. Tu se mogu vidjeti crno-bijele fotografija američkih vojnika kod dvorca Neuschwanstein. „Oni su željeli ostaviti umjetnička djela u dvorcu, kako bi tamo organizirali povrat djela Francuskoj“, priča povjesničarka umjetnosti Tanja Bernsau. „Ali većina djela bila je ovdje pospremljena bez odgovarajućeg pakovanja, bilo je vrijednih zlatnih i srebrnih radova, pa su iz sigurnosnih razloga umjetnine premještene.“

Radovi su prebačeni u München gdje je američka vojska uspostavila Centar za prikupljanje umjetnina. „I tek je tu počeo veliki posao“, priča Iris Lauterbach sa minhenskog Instituta za povijest umjetnosti. „Umjetnine su morale biti potpisane, fotografirane i vraćene vlasnicima, jedna po jedna. Američki i njemački povjesničari umjetnosti radili su zajedno kako bi izvršili povrat desetak tisuća predmeta.“

Lane Faison se vratio u Njemačku 1951. kako bi nadgledao predaju ovog američkog centra Nijemcima. „Najtužnije je bilo s namještajem, s „hektarima“ nameštaja – može se tako reći. Komadi nameštaja naslagani do plafona, stolice, stolovi, pokućstvo za koje znate da su pokradeni od židova“, priča je Faison. „Ali što smo mogli s time učiniti? Ako je netko ostao bez šest stolica Luja XV, odakle smo mogli znati koje su stolice njegove i imamo li ih uopće? Nije bilo načina da se sve razjasni do kraja.“

Turisti ne znaju cijeli istinu

Kraj nepreglednog povrata umjetnina još nije došao. Nedavno otkriće umjetnina koje vjerojatno vrijede više od milijardu eura (pri čemu je umjetnička vrijednost neprocjenjiva) u jednom minhenskom stanu, svjedoči o tome kako ovaj posao još nije završen. Film Georgea Clooneya je još jednom osvjetlio problem, ali povjesničarka umjetnosti Iris Lauterbach nema dobro mišljenje o ovom „laičkom“ ostvarenju. „Film ima ambiciju ispričati istinitu pruču ali previše toga je izmišljeno“, kaže ona.

Više se ne može saznati ni iz turističke posjete Neuschwansteinu. Obilazak obuhvaća razgledavanje raskošne spavaće sobe kralja Ludviga II, kuhinje i umjetne pećine, ali nema ni riječi o upotrebi dvorca u vrijeme nacizma. „Ne pokušavamo sakriti tu činjenicu“, kaže glasnogovornik dvorca, Thomas Reiner, „no, k nama dolazi više od milijun posjetitelja godišnje i i naši obilasci su u trajanju od svega pola sata. Moramo se usredotočiti na ono što možemo učiniti i pokazati za tih 30 minuta“.