„Našim ljudima u Njemačkoj nedostaje zajednica“ | Panorama | DW | 04.01.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

„Našim ljudima u Njemačkoj nedostaje zajednica“

Kako se ljudi podrijetlom iz Srbije i regije snalaze u Njemačkoj, što im najviše nedostaje? O tome smo razgovarali s Majom Vukmanić, psihoterapeutkinjom iz Frankfurta na Majni.

Dani Balkana u Münchenu

Dani Balkana u Münchenu

DW: U kojoj mjeri naši ljudi doživljavaju nešto poput kulturnog šoka kada dođu raditi i živjeti u Njemačkoj?

Maja Vukmanić: Nisu oni svjesni da je to šok. Oni obično kažu da su došli iz jedne tople zemlje u hladnu zemlju. Da se radi o šoku, otkrije se tek tijekom terapije. Tek onda shvate što im zapravo nedostaje. Jer ta promjena, dolazak iz zemlje u kojoj su ljudi privrženi jedni drugima, u ovu, u kojoj je mnogo toga u međuljudskim odnosima drugačije, tome se nije lako prilagoditi. To može izazvati potištenost.

Traže li zbog toga pomoć terapeuta?

Ne direktno, ne bih rekla. To je jedna komponenta. Zbog toga mi dolaze posebno mlađi ljudi s naših prostora, oni koji su došli posljednjih godina, koji su dobro obrazovani i doista se žele integrirati. Žele ovdje živjeti, ostati, žele ovdje naći prijatelje.

Njima posebno smeta što se ne mogu brzo uključiti u njemačko društvo. Oni žele biti internacionalni. Ne žele biti samo ono odakle su došli, žele se pomiješati. Mladi dolaze uglavnom odmah nakon fakulteta. Nedostaje im druženje, onako kako se to dolje prakticira. Odnosno nedostaje im opuštena, spontana zabava.

Maja Vukmanić

Maja Vukmanić

To ovdje nije tako rašireno. Ovdje to funkcionira samo kad se ljudi već dobro poznaju. Nijemci to isto vole, ali je to kod Nijemaca kao i posao, strukturirano, organizirano u raznim grupama i udruženjima, preko sporta, hobija… Nijemci nisu tako pristupačni, ali to ne znači da su hladni. A ni to da djecu s 20 godina šalju u život ne znači da su hladni. To je jednostavno takav način života. Našim ljudima ovdje nedostaje zajednica.

Moram ipak reći da je ovo jedna drugačija generacija. To nisu oni klasični migranti, takozvani gastarbajteri koji su ovdje došli prije 40-50 godina, čisto iz siromaštva, s namjerom da rade i zarade i onda kasnije nastave život tamo odakle su došli. Mnogi od njih su doživjeli razočaranje, jer nisu mogli dovoljno zaraditi, jer nisu mogli ekonomski osigurati taj daljnji život… I tek onda je počela njihova integracija u ovo društvo. Tek onda su takvi faktori, druženje, zajednica počeli igrati neku ulogu u njihovim životima.

Dolaze li vam ili su dolazili i ljudi s ratnim traumama?

Jasno. Devedesetih godina sam ih imala puno, kasnije se to smanjilo. Sada imam samo pojedinačne slučajeve.

Može li se ratna trauma naslijediti? O tome je bilo riječi i u Njemačkoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i takozvane „generacije unuka”.

To se zove transgeneracijska trauma, to nije prenošenje traume, ali utječe na sljedeću generaciju i može imati kvalitetu traume. Kad je netko sam pod utjecajem traume, to traumatsko stanje djeluje i na njegovu okolinu i onda je jako teško sačuvati dijete od toga.

Jeste li, upravo u vezi s tim ratovima devedesetih, primijetili osjećaj neprijateljstva i nepovjerenja naših prema nekoj drugoj naciji?

Ima pojedinaca, ali to nije tema. Oni koji se usude doći na terapiju, ti su otvoreni.

Postoji li nešto što je tipično za naše ljude što ih možda razlikuje od Nijemaca koji dolaze kod Vas u ordinaciju?

Moram reći da ovdje u Frankfurtu kod mene dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Ne samo Nijemci i naši. Ne postoje drugačiji ili neki tipični problemi. Naši ljudi često kažu – „znate na što mislim, znate kako je to kod nas…" Oni jednostavno više očekuju od mene da ih shvatim, nešto kao empatiju među zemljacima. Dakle, obraćaju mi se ne samo zbog jezika.

Međutim, ja im kažem da ne znam „kako je to kod nas“. To ih malo iritira, ali ih navede na razmišljanje, na to da se uvijek radi o individui, o osobi, njenim osobnim problemima, o nečemu što je specifično, a ne o nečemu što je opće. Nakon toga se bolje ulazi u pravi razgovor.

Je li njemačko društvo otvoreno prema strancima?

Mislim da je njemačko društvo otvoreno za prihvat novih ljudi i da poštuju suradnju. Ali da bi ljudi mogli jedni s drugima stupiti u kontakt moraju se moći sporazumjeti. Dakle treba se potruditi da se nauči jezik. Nitko ne mora govoriti savršeno njemački, nije problem naglasak… ali mora se ima pojma o tome kako ovaj jezik funkcionira.

Žale li se nasi ljudi na diskriminaciju zbog toga što su stranci?

Nemam pacijenata koji se žale da ih ponižavaju zbog toga što su stranci. Diskriminacija se može doživjeti na puno područja, ali u mojoj praksi to nije konflikt s kojim se moji pacijenti bore.

Koliko vremena je potrebno da se netko prilagodi životu u novoj zemlji?

Mislim da tu postoje razlike, ovisno od životne dobi i od socijalnih uvjeta u kojima se to događa. Mlađima to ide brže. A također i kada se to želi.

Ide li prilagođavanje lakše kada dođe cijela obitelj, brže nego kada netko dođe sam?

Mislim da nije lakše za obitelji, razlika je u tome što one imaju širi spektar dodira s društvom. Svi članovi obitelji moraju se boriti na svom području: djeca u školi i izvanškolskim druženjima, roditelji na poslu…

Imate li neku poruku onima koji žele doći, kako da se najbolje psihički pripreme za novi život?

Trebaju znati da ih očekuje puno nepoznatog i sigurno i puno razočaranja. Kada se čovjek usudi krenuti negdje u inozemstvo, mora imati neka pozitivna očekivanja i onda kada spozna da se ta očekivanja samo u malom dijelu ispune, to je teško podnijeti.

Što mislite o rezilijenciji, o psihičkoj otpornosti o kojoj se često govori u posljednje vrijeme? Ima li to veze s povećanim zahtjevima i pritiscima kojima smo izloženi?

Radi se o tome da se koriste sposobnosti koje me kao osobu vode ka tome što vrijedi, a za to je važna sposobnost razlikovanja. Mislim da je rezilijencija bolji izraz od pozitivnog razmišljanja. Otpornost se može imati ako čovjek ima povjerenja u sebe, a za to se mora imati svijest o svojim jakim i slabim stranama.

I raniji su migranti bili suočeni sa zahtjevima, i ranije su jako puno radili. Ali, sada su ti zahtjevi na puno područja. Nije to samo posao na kojem treba biti kompetentan, vrijedan, nego se traže nekakvi jasniji profili i u slobodnom vremenu i u druženju.

Kako onda najbolje odgajati djecu?

Imam predstavu o tome što je korisno u odgoju i pristupu djeci. Mislim da je dobro što su roditelji sada puno pažljiviji prema djeci, nego što je to bilo ranije. Djeca moraju biti znatiželjna, moraju se isprobavati i raditi dalje na tome u čemu su dobri i pomiriti se s onim što im ne ide. Svatko ima nešto što mu ide dobro od ruke, i neke stvari gdje je suočen sa svojim granicama. Važno je s djetetom razgovarati i o jednom i o drugom. Jer, treba znati baratati i sa svojim slabostima, poznavati svoje granice, da se zbog toga ne osjeća odbačenim, već da sve integrira. Po meni je to dobar način odgoja.

I na kraju, je li neko tražio pomoć zbog problema koji su direktno ili indirektno u vezi s pandemijom?

Za sada ne. Još je rano. To će tek doći. Moja je procjena – mi smo sad svi još u šoku. Sad se odupiremo tom šoku. Tek nakon toga, kad se to malo slegne, doći će posljedice, možda će izbiti strah koji je praktično doživljen u vrijeme korone. Ali sada primjećujem usamljenost. Ovu izoliranost obitelji lakše prebrode, ali pojedincima je teže. To mi kažu pacijenti.

Sve u svemu, tu je još jedan strah. I taj strah se takoreći pridružio postojećim problemima neke osobe. Ali, mi kao društvo otvoreno govorimo o strahu u sklopu korone i nemam pacijente koji dolaze specijalno zbog korone i kažu – ovo me je oborilo...

*Maja Vukmanić je liječnica, psihoterapeutkinja i psihoanalitičarka, odrasla i studirala u Njemačkoj. Nakon desetak godina radnog iskustva na kliničkoj psihijatriji, već 25 godina ima ordinaciju u centru Frankfurta na Majni.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!

Preporuka uredništva