Mrtvi se ne smiju zaboraviti, inače će umrijeti drugi put

17. kolovoza 1962., godinu i četiri dana nakon početka gradnje zida, usred podijeljenoga grada poginuo je jedan čovjek – jedna je to od mnogih tragedija koje su se dogodile do pada Berlinskog zida. Smrt Petera Fechtera bila je posebno spektakularna. Njemačka je televizija izvijestila: «Križanje ulica Charlotten i Zimmer, na granici dvaju sektora: prije točno sat vremena zid je ponovno odnio jednu žrtvu. Dvije su osobe iz istočnog Berlina htjele na ovom mjestu pobjeći preko granice. Jednom je bijeg uspio, drugi je ostao ležati teško ranjen u vatri komunističke pogranične policije i vjerojatno je u blizini zida u međuvremenu i umro. Pogranična je policija tijelo prenijela u kuću tik uz granicu. To su fakti, to su činjenice.»

18-godišnji zidar Peter Fechter iskrvario je na ničijoj zemlji, uzaludno je molio za pomoć. Ali, nitko se nije usudio spasiti umirućeg – ni istočnonjemački graničari, ni zapadnonjemački policajci ili američki vojnici.

Žrtve otrgnuti anonimnosti

Priča Petera Fechtera, koji je izgubio život na Berlinskom zidu, postala je poznata posvuda u svijetu. O sudbini mnogih drugih žrtava, međutim, zna se malo, nekima se ne zna čak ni ime. U sljedeće dvije godine to bi se trebalo promijeniti. Toliko će, naime, trajati projekt potsdamskog Centra za istraživanje suvremene povijesti. Kako ističe voditelj projekta Hans-Hermann Hertle, osnovna je ideja mrtve otrgnuti anonimnosti: «Osim toga, ideja je da ne ostanemo samo kod imena, nego da tim imenima dajemo i lik, da napravimo portrete ubijenih ili onih koji su se utopili, što će omogućiti da se iza slučajeva ponovno pojave ljudi. Ti ljudi su izgubili život, često su pali u zaborav. Radi se i o tome da ih se danas ponovno sjećamo i to časno, tako da mrtvima vratimo dio njihova dostojanstva.»

Zašto je do projekta došlo tek 16 godina nakon pada Berlinskog zida, za povijesničara Hertlea postoji vrlo jednostavno objašnjenje. Proteklih je godina završeno pravno sučeljavanje s DDR-ovim režimom koji je provodio na njemačko-njemačkoj granici. Tek nakon toga su znanstvenici mogli dobiti uvid u brojne spise: «Tek nakon zatvaranja procesa i kaznenih postupaka za projekt su dostupni i spisi državnoga odvjetništva – oni koji su korišteni u procesu, dokumenti iz istrage, a to je potpuno novi temelj za izvore na kojima sada možemo raditi.»

Nepoznat točan broj poginulih

U idealnom slučaju na kraju projekta trebalo bi se utvrditi koliko je ljudi stvarno poginulo na Berlinskom zidu. Državno odvjetništvo govori o 86, dok radna skupina koja radi pod nazivom «13. kolovoza» navodi da je poginula 201 osoba. Povijesničari iz Potsdama trenutno istražuju 244 slučaja – za 138 imaju dokaze da je riječ o žrtvama s granice. Kod ostalih se moraju još ispitati okolnosti njihove pogibije.

Župnik Manfred Fischer s osobitom pažnjom prati provedbu tog projekta – njegova se župa nalazi neposredo uz ulicu Bernauer, poprište brojnih spektakularnih pokušaja bijega, a danas je tamo centralno spomen-područje Berlinskoga zida. U Fischerovoj župi pomirbe jučer je počeo neuobičajeni oblik komemoracije koja bi trebala trajati do 9. studenog, kada će se bilježiti obljetnica pada zida: «Svakodnevno će se čitati jedno ime – nekog od žrtava zida, kroz cijelu godinu. Bit će to, vjerujem, vrlo snažno odavanje počasti žrtvama. S jedne strane za članove njihovih obitelji bit će to utjeha, s druge strane i za društvo samo koje se mora organizirati. Činjenica da će se svakoga dana netko tamo morati naći dobro će se odraziti na to društvo.»

Svećenik Fischer se nada da će na komemoracijama sudjelovati mnogi, i to ne samo članovi crkve, nego da će se angažirati ljudi iz samoga srca društva. Za crkvu je spomen kruh svagdašnji, za društvo ukupno, ovakav oblik prisjećanja eksperimentalnog je karaktera. Svrha je ne zaboraviti ljude koji su poginuli na Berlinskom zidu, inače će po drugi puta umrijeti, kaže Fischer.