Mozak je tu, nacistička žrtva je (još) nepoznata | Priča dana | DW | 04.05.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Mozak je tu, nacistička žrtva je (još) nepoznata

Među nebrojenim žrtvama nacista su bili i duševni bolesnici. Tadašnji liječnici su mogli dobiti mozak takvih osoba nakon što su one ubijene - za istraživanje. Konačno će tim preparatima biti utvrđena i imena žrtava.

Mnogi još uvijek leže u arhivu instituta Maxa Plancka u Münchenu: uzorci mozga čitavog mnoštva ljudi, pažljivo preparirani i uredno evidentirani. Neki su tek tanki režnjevi mozga između stakla za mikroskopsko istraživanje, neki su dijelovi ili čitavi mozgovi u staklenkama s formalinom.

Neki od njih su "obični" medicinski uzorci, ali kod čitavog mnoštva tu nema ničega "običnog": jer to su dijelovi tijela žrtava nacizma, a žrtve su i postali zato što su bili psihički zaostali ili bolesni. To je za Hitlera onda značilo da "nisu bili vrijedni života" (Lebensunwert) u njegovoj "skrbi" za "rasnu higijenu". Već i ti pojmovi danas izazivaju jezu.

Imate "zanimljiv" mozak

Ali tada je to bio razlog da je oko 300 tisuća ljudi bilo ubijeno - računajući i djecu! Birokratskim nacističkim jezikom se to zvalo "T4 program eutanazije", ali njihovi mozgovi nisu bili uništeni. "Zanimljivi" slučajevi su izvađeni i završili su u medicinskim laboratorijima: "Taj zločin eutanazije je bila prilika istražiti rijetke neurološke bolesti", objašnjava Herwig Chech, povjesničar sa Sveučilišta u Beču.

Tako su u doba nacizma liječnici čak mogli zatražiti mozak nekog pacijenta čiju su bolest smatrali "zanimljivom" da bi ga onda istraživali - a jezivo u tome je bilo što je pacijent tada još bio živ, kao da traže uzorak tkiva pokusnog kunića ili laboratorijskog miša! Najčešće ti liječnici onda nisu imali vremena za detaljnije ispitivanje: bilo je previše "novih uzoraka", a počeo je i rat. Zato je najveći dio konzerviran u formalinu kako bi ih se bolje ispitalo nakon rata, objašnjava Czech.

Hadamar Personal der Psychiatrischen Abteilung Aktion T-4

Tu su da pomognu? Upravo suprotno od toga: psihijatrijski odjel bolnice u Hadamaru je bio jedan od glavnih centara programa ubijanja "bezvrijednih" - kako su ih nacisti zvali.

To je zapravo golemo i vrlo mračno poglavlje medicinske znanosti i to ne samo u Njemačkoj. Logoraši i nacističke žrtve su se redom koristili i za medicinska istraživanja i dobro je poznat slučaj (liječnika i antropologa) Josefa Mengelea i što je on činio u Auschwitzu. Ali mnogo od onoga što je i taj zločinac "otkrio" nakon rata se doista našlo u medicinskim školskim knjigama iz kojih su učili liječnici diljem svijeta.

Etički je to danas apsolutno neprihvatljivo

I kada je riječ o tim uzorcima mozga duševno poremećenih osoba koje su likvidirali nacisti, medicinski znanstvenici su ih istraživali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Vjerovali su da će iz njih naći uzroke moždanih oboljenja i duševne poremećenosti: "To se tada još smatralo etički prihvatljivim", kaže Gerrit Hohendorf s Tehničkog sveučilišta u Münchenu. "Mislilo se: ako su ti ljudi ionako već mrtvi, onda barem njihovi mozgovi mogu poslužiti za znanstveno medicinsko istraživanje." Doista je i na temelju tih uzoraka bilo objavljeno mnogo znanstvenih radova, ali očito su istraživači tu ipak imali određenih skrupula: praktično nigdje nije objavljeno i odakle dolaze ti uzorci koji su bili ispitani.

Mnogo od tih uzoraka je završilo u znanstvenom institutu Maxa Plancka i upravo je tamo odlučeno da se konačno završi to mračno poglavlje njihove prošlosti. Početkom tjedna je objavljeno kako će već od lipnja čitava skupina znanstvenika iz Njemačke, Austrije, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država još jednom proučiti sve te uzorke, ali ovaj put iz posve drugog razloga: da bi se konačno utvrdilo ime i prezime žrtve koja se dosad vodila u najboljem slučaju tek po broju i dijagnozi.

"To je ionako bio nedostatak poštovanja i dalje koristiti te uzorke ljudskog tkiva", smatra povjesničar Czech. "S današnjim etičkim normama to nema više nikakve veze." Jer danas će se prosvjedovati već i zbog laboratorijskih miševa, a kamo li kada je riječ o žrtvama nacizma. Niti jedan znanstvenik si ne može više priuštiti da mu bude svejedno, odakle dolazi tkivo i materijal koji istražuje.

Deutschland | Ausstellung zur «Kinder-Euthanasie» in Berlin

Taj zločin nije zaboravljen: ovo je izložba posvećena eutanaziji djece priređena prije par godina u Berlinu. Ali tek polako se otkriva identitet žrtava onih kojima je čak mozak izvađen "za ispitivanje"

Golema potraga kroz bolničke arhive

Oba ova povjesničara s kojima smo razgovarali sudjeluju u ovom projektu za koji je institut Maxa Plancka odvojio milijun i pol eura. U sljedeće tri godine se želi otkriti identitet žrtava i čeka ih golem posao. Jer treba "prekopati" sve dokumente kako je i odakle došao neki uzorak, a onda se treba baciti i na arhive svih bolnica koje su sudjelovale u tom nacističkom programu eutanazije.

Treba reći i da čak i u nacizmu neke bolnice i liječnici nisu željeli ići tako daleko. Zapravo su u ime te odvratne "rasne higijene" već ubrzo nakon preuzimanja vlasti, nacisti zakonom odredili sterilizaciju mentalno poremećenih osoba - na žalost, propis koji je još dugo nakon rata vrijedio u nekim drugim zemljama, čak i u nekim saveznim državama SAD-a. Nakon toga je slijedio i propis kojim se buduće majke sili na pobačaj ako bi se utvrdilo da se njihov plod nepravilno razvija - samo da bi se rađali "pravi" i "čisti" arijevci.

Tek početkom rata je odlučeno i da se likvidiraju ova "bespotrebna" usta koja treba hraniti. T4 u tom programu znači adresu, Tiergartenstraße 4 u Berlinu odakle se vodio taj program eutanazije. Neki liječnici u tome nisu željeli sudjelovati, bilo je i medicinskih - nerijetko ujedno i časnih sestara kojima je to bilo nespojivo s njihovom vjerom i koji su pokušali spasiti pokojeg štićenika. Ali bilo je malo pomoći kad su ti bolesnici bili odvedeni, a i u bolnicama pod upravom crkve je bilo onih koji su zdušno sudjelovali u ovom programu "čišćenja rase".

Hinrichtung des Nazi-Kriegsverbrechers Karl Willig 1946 Tötungsanstalt Hadamar

Direktora psihijatrijskog odjela Hadamar su saveznici osudili na smrt vješanjem i kazna je izvršena 1946. Ali mnogi su sudjelovali u tom projektu i ostali nekažnjeni, a neki su na temelju toga stvorili i znanstvenu karijeru!

Već po drugi put

Povjesničar Czech nam kaže kako sada žele otkriti što više imena i unijeti ih u bazu podataka. Na kraju ovog istraživačkog projekta je predviđeno da se svi ti uzorci konačno izvade iz formalina i dostojno pokopaju.

Zapravo je već u devedesetima institut priredio sličan pogreb. Već tada je oko 100 tisuća preparata ljudskog tkiva pokopano u zajedničkoj grobnici jednog minhenskog groblja. To nisu bili samo dijelovi žrtava ovog programa eutanazije, nego i medicinskih eksperimenata nad čitavim nizom drugih nacističkih žrtava, od logoraša koncentracijskih logora i prisilnih radnika pa do protivnika nacizmu. Već tada je tadašnji direktor instituta Heinz Staab upozorio kako znanstvenici "moraju odgovorno sami povući granicu" kod svojih ispitivanja.

Ali 2015. je jedan mladi suradnik arhiva gotovo slučajno našao kutiju u kojoj je bilo još stotinjak uzoraka moždanih režnjeva iz doba nacizma, ali i nakon njega. Ta kutija veličine kutije za cipele je ostavština liječnika Juliusa Hallervordena - a i njegov životopis je dobar primjer sramotnog poglavlja povijesti njemačke medicine.

Max-Planck-Institut für Psychiatrie in München

Makar su već jednom uzorci ljudskog tkiva tih žrtava pokopani, otkriveno ih je još na stotine u Institutu Maxa Plancka za psihijatriju u Münchenu.

Nesretno poglavlje njemačke medicine

Naime, on je za vrijeme nacizma bio direktor Instituta Kaiser Wilhelm (Cara Wilhelma) u Berlin-Buchu. Već tu funkciju jedva da bi mogao obnašati da nije bio vjerni pristaša režima, a taj institut je bio i glavno mjesto gdje su se istraživali mozgovi tih žrtava nacizma. Ali nakon rata, takav stručnjak za neurologiju naravno da nije ostao nezaposlen: odmah je nastavio s radom na institutu koji je preuzeo ta istraživanja, a to je bio institut Maxa Plancka i njegov odjel za istraživanje mozga.

Kad se znalo pod čijim imenom treba tražiti, doista se pronašlo još preko 24 tisuće uzoraka ljudskog mozga u Institutu Maxa Plancka za psihijatriju u Münchenu. Velika većina tih uzoraka potječe iz razdoblja nakon rata jer jednostavno nije bilo moguće da je Hallervorden uspio donijeti baš mnogo uzoraka iz Berlina. Ali njih tisuću, tisuću i pol jesu vjerojatno doista uzorci žrtava eutanazije.

Sada dakle predstoji otkriti njihova imena i njihovu žalosnu sudbinu. Ne samo ovih "novih", nego i onih koji su već pokopani u devedesetima. Kako bi konačno i te žrtve dobile svoje ime i prezime i dostojanstvo u smrti.

Preporuka uredništva