Moja Europa: Jedno ljeto, jedno politikanstvo | Panorama | DW | 28.07.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Moja Europa: Jedno ljeto, jedno politikanstvo

Tko može reći kamo ide Europa? Poljska književnica Urszula Ptak u regionalnom vlaku s nepoznatim ljudima razgovara o politici - s iznenađujućim rezultatom.

Jesmo li svi mi postali gluplji ili sunce stvarno toliko jako žeže da ne mogu jasno razmišljati, zašto vidim tmurnu budućnost Europe? Poznati poljski protivnici Europe sjede u Europskom parlamentu, polovica Poljske se tomu smije, druga polovica se ljuti. Kamo smo došli 15 godina nakon ulaska u EU? To pitanje sam si postavila jednog jutra na svojoj terasi negdje na jugu Poljske, dok sam čitala taj naslov. Čitav vrtuljak narcistoidnih političara, samodopadnog predstavljanja i lakomislenosti. U Poljskoj, u Njemačkoj, u Austriji, u Velikoj Britaniji i u Americi - dokle god pogled seže. Primjećuju li ljudi da im je bolje ili vjeruju da od kolača nisu dobili ni mrvice? Ili su samo ljuti zato što susjed još uvijek vozi bolji auto? Toga jutra sam odlučila, kako ne bih svake večeri imala glavobolju, tjedan dana čitati samo naslovne stranice, a i to samo jednom dnevno, kako bih provjerila postoji li uopće još svijet onakav kako ga ja poznajem. S terase je ionako sve izgledalo kao da nije u redu. Trava je postala žuto-smeđa, od svibnja više nije pala prava kiša, na drvetu nema jabuka, nema osa, a ni susjedove pčele više ne zuje. Unatoč tomu je lijepo i mirno, a i kava mi godi. Vrućinu u Berlinu je teško bilo podnijeti. Teško je bilo čitati knjige, vijesti su me umarale. Duboko u meni je već od početka ljeta bila čežnja za dosadom, dokolicom, ljenčarenjem, za svježim zrakom i slobodom.

Istovremeno sam s prijateljima, obitelji, susjedima i suputnicima, koje sam slučajno susrela u vlaku, počela razgovarati o politici. Tko je ovdje još odgovoran ili, budimo ambiciozniji, tko mi može reći kamo ide Europa? Zašto sve to više nije u redu? Što ljudima dolazi iz duše? Odgovore političara koji su smišljeni i kalkulirani, znamo već napamet. Ali, što misle poljski Jan i Maria Müller-Kowalski? Odgovore sam dobila iznenađujuće brzo. Izgledalo je kao da su ljudi jedva čekali moja pitanja. Htjeli su mi tako puno pričati da sam se često morala izvlačiti trikovima iz te neugodne situacije .

Rodoljubno povrće

Politika je u Poljskoj prva tema razgovora uz kavu i kolače, kod roštilja, na autobusnoj postaji dok autobus ne dođe, u vlaku, u cvjećarnici i na tržnici maloga grada na kojoj sam htjela kupiti poljske rajčice. "Nacionalni" krastavci, rajčice i šljive izazvali su raspravu koja je na tržnici poprimila gigantske razmjere. Za koga je bolje ako se jagode nudi kao "regionalni proizvod" ili kao poljsko voće. Jesu li zagovornici organske hrane, koji kupuju samo kod lokalnih ponuđača, strašni nacionalisti, a oni koji u supermarketu kupuju standardizirane rajčice iz Nizozemske ili Španjolske jači Europljani?

Povrće na tržnici (DW/M. Klaussner)

"Iz naše regije" ili s drugog kraja Europe?

Pitanje sam postavila ironično, ali njime ćemo se ubuduće jako puno baviti. Moja baka je prakticirala ideal kojemu danas težimo. Ona je živjela u svijetu u kojem je povezanost s okolinom prestajala prilično točno nakon 30 kilometara. Ona je cijeli život živjela regionalno i organski, a da to nije tako zvala i pogotovo nije slutila koliko je to bilo održivo. Ja 40 godina kasnije živim više od 600 kilometara daleko od domovine, pijem upravo bio-limunadu od guave i paprike koja strahovito podsjeća na ocat od kisele paprika. Odakle dolaze sastojci ne stoji na boci, ali limunada je proizvedena u Hamburgu. To je svakodnevna dilema koje nisam bila svjesna pri kupovini i taženju žeđi.     

Putovanje obrazuje

Rado putujem vlakom. Sredinom lipnja sam na peronu u Szczecinu vidjela starijega gospodina s njegovom kćeri. Djevojka od oko 20 godina izgledala je zgodno, bila je lijepo odjevena, ali je pomalo izgledala nervozno. Imala sam dojam da je željela da vlak konačno stigne i otac otputuje. Ne, ona nije bila neljubazna. Grlila je oca i zahvaljivala mu, ali kad je vlak došao na njezinom licu se ipak vidjelo olakšanje. Otac je izgledao kao iz nekog drugog vremena. Kao da je upravo došao iz 80-ih godina, imao je na sebi stare hlače i u ruci plastičnu vrećicu jedne diskont-trgovine. Izgledao je kao seljak iz vremena moga djetinjstva. Pretpostavljala sam da je kćeri pomagao kod selidbe, možda je bojao zidove u novom stanu.

 Urszula Ptak (Nikolai Sperling )

Urszula Ptak

Njih dvoje očito nisu pripadali samo različitim generacijama nego i različitim svjetovima. Mislila sam da on sigurno bira poljsku vladajuću stranku "Pravo i pravda" (PiS), dakle da je desno konzervativan, drugim riječima klasični poljski stereotip: star, muškarac, pristaša PiS-a. Na moje iznenađenje, ili je to možda bila sudbina, taj muškarac je u vlaku sjeo upravo nasuprot mene. Ja sam čitala knjigu o skandalima s pedofilijom u katoličkoj crkvi u Poljskoj. Malo sam čitala, ponekad duboko uzdahnula i povremeno gledala prirodu radi opuštanja. Knjiga je potakla zanimanje dviju dama koje su sjedile pored mene pa smo počele razgovarati. Nitko nije imao razumijevanja za Crkvu, dame su rekle da su katolkinje, ali nisu htjele prihvatiti retoriku poljskih biskupa koji su svaki skandal proglašavali pojedinačnim slučajem.

Vatreni govor za Europuu poljskom regionalnom vlaku

Muškarac s vrećicom u ruci je šutio. Dame su izašle, ja sam dalje čitala. Nakon otprilike sat vremena odjednom me je upitao,odakle sam. Odgovorila sam da sam iz južne Poljske, ali i već gotovo 20 godina iz Berlina. Na to pitanje nikad ne mogu jednostavno odgovoriti. Gospodin je na to otvorio svoje srce. Hvalio je ceste u Poljskoj, čudio se kako velikodušne su subvencije za poljoprivredu: "Prvi put su nam pomogli!" Bilo mu je drago što njegova kći uči strane jezike, što dolaze njemački turisti i što se konačno gledamo kao susjedi, a ne kao neprijatelji i oštro je kritizirao poljsku vladu. Nisam vjerovala vlastitim ušima dok sam slušala oduševljeni govor za Europu u tom regionalnom vlaku od Szczecina do Świnoujścieja i pomalo se sramila zbog svoje krive procjene. Gospodin mi je zaželio lijep vikend i sa svojom zgužvanom vrećicom izašao na nekoj maloj postaji gdje se uopće nisu vidjele kuće.

Na povratku od Szczecina u vlaku su bili poljski mladići, jedan je imao majicu s poljskim orlom i natpisom "Smrt neprijateljima domovine". Pili su pivo i putovali na posao u Berlin. Pored njih su poljske njegovateljice razgovarale o tomu kako umjesto vlastite unučadi moraju njegovati stare osobe u Njemačkoj. Razgovora među nama nije bilo, jednostavno nije se dogodio. Dva sata u kupeu vlaka drugog razreda nekad život pokazuju kompleksnije i više vrijede nego brojne analitičke knjige.

Preporuka uredništva