Mogu li zemlje u razvoju rasti bez ugljena, nafte i plina?

Mozambik se nalazi na prekretnici. Offshore-projekti vrijedni nekoliko milijardi američkih dolara na sjevernoj obali mogli bi generirati značajne nove prihode za državu. Istovremeno, ta zemlja se može pohvaliti snažnim hidroenergetskim sektorom i ogromnim, uglavnom neiskorištenim potencijalom za solarnu i energiju vjetra.

„To su posebno uzbudljivi slučajevi jer još nema velikih početnih ulaganja. Još uvijek dakle ima prostora za kretanje u različitim smjerovima“, kaže Philipp Trotter, profesor održivog menadžmenta na Sveučilištu u Wuppertalu.

Dok međunarodni pritisak raste da se države suzdrže od razvoja novih izvora fosilnih goriva, sve se žešće raspravlja o temeljnom pitanju: trebaju li siromašnije zemlje uopće fosilna goriva za izgradnju vlastitog prosperiteta – ili se mogu osloniti na čistu energiju?

Veća dobit od fosilnih goriva?

Desetljećima su industrijske nacije koristile ugljen, naftu i plin, postavljajući tako temelje za svoj današnji prosperitet. Istovremeno, te zemlje su odgovorne za nerazmjeran udio u bilanci globalnih emisija. Povijesno gledano, SAD, Europska unija i Kina su među najvećim emiterima, prema Globalnom ugljičnom proračunu (Global Carbon Budget).

Mnogi čelnici energetskog sektora u Africi i Aziji smatraju da bi bilo nepravedno uskratiti im isti takav put rasta. No, s rekordnim razinama emisija stakleničkih plinova i sve bržim globalnim zagrijavanjem, klimatolozi upozoravaju: ne mogu svi slijediti isti put kao što su ga zapadne zemlje ranije slijedile, te napominju da bi to značilo prekomjernu emisiju CO2.

„S moralnog stajališta, svakako ima smisla reći: ako ikome treba dopustiti korištenje fosilnih goriva, to bi trebale biti najsiromašnije zemlje", kaže Trotter. „Problem s ovim argumentom je što ignorira ekonomski aspekt."

Međutim, trenutno postoji malo istraživanja o tome koji će smjer djelovanja u konačnici biti isplativiji za zemlje na ovom raskrižju – uključujući države kao što su Mozambik, Senegal ili Mauritanija.

Nadalje, ostaje nejasno hoće li domaći plin i dalje biti konkurentan za nekoliko godina, kada ga se zapravo počne „vaditi" i prodavati. Uostalom, velika gospodarstva imaju za cilj drastično smanjiti svoje emisije do 2050. - a analitičari očekuju da bi potražnja za plinom, ugljenom i naftom mogla dosegnuti vrhunac već u ovom desetljeću.

„Dakle, ulažete puno novca - bez konkurentske prednosti - u tržište koje se smanjuje“, kaže Trotter. „Moglo bi uspjeti. Ali to bi također mogao biti ekstremni rizik.“

Kenija: obnovljivi izvori kao jača strana

Na papiru se ekonomičnost obnovljivih izvora energije značajno promijenila: više od 90 posto novih projekata čiste energije diljem svijeta proizvodi električnu energiju jeftinije od novih elektrana na fosilna goriva, objavila je Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA).

Međutim, niski operativni troškovi samo su jedan dio jednadžbe. Izgradnja zelenih energetskih sustava zahtijeva značajna početna ulaganja - u vjetroelektrane, solarne instalacije, mreže, skladišta te rezervne i pomoćne kapacitete. Za mnoge zemlje u razvoju to su prepreke koje nije lako prevladati.

Jedan primjer gdje se ulaganje isplatilo je Kenija. Zemlja proizvodi gotovo 90 posto svoje električne energije iz obnovljivih izvora, prvenstveno geotermalne energije, hidroenergije i energije vjetra. Kenija ima za cilj dosegnuti 100 posto zelene energije do 2030. - uz istovremeno osiguranje pristupa električnoj energiji na području cijele zemlje.

„Kenija ima obilje geotermalne energije – to je poput zlatnog jajeta“, kaže Rose M. Mutiso, kenijska znanstvenica i stručnjakinja za energetiku. „Ali naravno, zemlja je dugo vremena ulagala velika sredstva kako bi oslobodila te resurse.“

Devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom 2000-tih, vlada je počela masovno ulagati u ovo „zlatno jaje“. To je bio odgovor na teške suše koje su razotkrile rizike prevelikog oslanjanja na hidroenergiju. Kenija je putem državne tvrtke za geotermalni razvoj financirala rizične rane faze razvoja geotermalne energije javnim sredstvima i kreditima razvojnih banaka prije nego što su i privatni investitori ušli na tržište. „To se ne događa preko noći. To je dug, kontinuiran proces“, kaže Mutiso.

Međutim, ovaj model bi moglo biti teško prenijeti na zemlje poput Mozambika ili Senegala. Obje su jako zadužene i imaju niže kreditne rejtinge od Kenije – što otežava pristup jeftinijim, pristupačnijim kreditima.

Različite zemlje, različiti putevi

Sve ovo jasno pokazuje jedno: ne postoji jedinstvena formula za energetsku tranziciju koja se može primijeniti svugdje.

Istraživači pokazuju da potencijalni put neke zemlje do uspjeha ovisi, između ostalog, o tome koliko su duboko fosilna goriva integrirana u njezino gospodarstvo, koriste li se prvenstveno u zemlji ili se izvoze – i koliko je cjelokupno gospodarstvo već diverzificirano.

Već i taj primjer pokazuje koliko je usporedba između primjerice Etiopije, koja se uvelike elektrificirala jeftinom hidroenergijom zahvaljujući svojim rijekama, i Indije od ograničene koristi: Indija naime većinu svoje električne energije proizvodi uz pomoć ugljena i zapošljava milijune ljudi duž tih lanaca opskrbe.

Istodobno, pad cijena energije vjetra i sunca u Indiji potaknuo je ambiciozan program obnovljivih izvora energije. Zemlja je četvrta u svijetu po proizvodnom kapacitetu već instalirane zelene energije.

Ipak, više od 70 posto električne energije i dalje dolazi iz ugljena. Na nacionalnoj razini relativno malo ljudi izravno radi u sektoru eksploatacije ugljena. Međutim, u nekim regijama to je i dalje jedini veliki gospodarski sektor. I dok ukupna industrija raste, baš kao i životni standard , potražnja za energijom u Indiji također (vrlo) brzo raste.

Indija se stoga suočava s izazovom organiziranja zelene i pravedne tranzicije dok potrošnja električne energije nastavlja kontinuirano rasti.

„Od zemlje se traži da istovremeno izvrši dva zadatka. To nije tako lako u ubrzanom vremenskom okviru", kaže Rahul Tongia, viši suradnik u CSEP-u, think tanku za javnu politiku u New Delhiju.

Koliko god početne pozicije bile različite, postoje jasne poluge koje bogatije zemlje mogu koristiti za ubrzanje prijelaza na obnovljive izvore energije.

Na vrhu popisa je financiranje visokih početnih troškova. „Industrijalizirane zemlje moraju nastaviti punom brzinom napredovati, jer njihovo širenje novih tehnologija smanjuje troškove za siromašnije zemlje", kaže Tongia. „Stoga bi one trebale snositi dodatne troškove novih tehnologija."

Nadalje, siromašnije države i klimatski stručnjaci već dugo pozivaju na znatno veće javno financiranje klimatskih mjera kako bi se uopće omogućila privatna ulaganja. Bez jamstava i podjele rizika, mnogi se projekti smatraju previše rizičnima za one koji bi ih trebali financirati – a to su banke.

„Moramo učiniti kapital dostupnim – ali i ponuditi jamstva koja smanjuju percipirani rizik“, kaže Trotter. „Tu industrijalizirane zemlje mogu poduzeti konkretne mjere."

Na pregovorima UN-a o klimi 2024. godine, vlade su se dogovorile o novom cilju financiranja klimatskih mjera od najmanje 300 milijardi američkih dolara (oko 256 milijardi eura) godišnje do 2035. – iznos koji mnoge zemlje u razvoju još uvijek smatraju nedovoljnim.

Za Mozambik bi se ovaj jaz u konačnici mogao pokazati odlučujućim. Plinske offshore-platforme predstavljaju jednu energetsku budućnost, solarna i energija vjetra drugu. Put koji će zemlja odabrati vjerojatno će ovisiti o tome jesu li bogate nacije spremne sufinancirati put prema čišćem razvoju.