Moć riječi – od šutnje do otpora | Panorama | DW | 13.03.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Genocid nad Romima i Sintima

Moć riječi – od šutnje do otpora

Mnogi Sinti i Romi koji su preživjeli genocid šutjeli su o svojim iskustvima desetljećima nakon kraja nacionalsocijalizma. Na kraju tišine stajao je početak novog pisanja povijesti.

Spomenik ubijenim Sintima i Romima u Berlinu

Spomenik ubijenim Sintima i Romima u Berlinu

S obzirom na povijest Roma i Sintija, koju karakteriziraju progoni, koncept „otpora" treba shvatiti kao odgovor na okruženje koje se doživljava kao nehumano i nasilno. Najtraumatičniji događaj 20. stoljeća u Europi - Holokaust - sve do danas oblikuje aktivnosti i diskurse romskog pokreta.

Otpor kao solidarnost

Sistemski, državni progoni i ubojstva koštali su mnogo života. Uništena je sloboda skupina i pojedinaca. Ova perspektiva žrtava se doslovce ogleda u romskom izrazu „Porrajimos“, koji označava Holokaust i znači „komadanje“. Istovremeno, njime se izražava segregacija koja je pratila nacionalsocijalistički teror: čovjek je bio sam, odvojen od obitelji, prijatelja, većine društva.

Zato u romskom pokretu otpor ima značenje koje nadilazi egoističku volju za preživljavanjem, odnosno ukazuje na neodustajanje od solidarnosti s drugim ljudima - od zajedništva. Osjećati empatiju u neljudskom sistemu, dijeliti hranu, uzajamno pokušavati da se spasi od smrti - sve su to oblici otpora.

Raymond Gurême (1925.-2020.) je junak jedne takve priče o otporu: devet puta je bježao iz raznih logora u Francuskoj u kojima je bio interniran. Pridružio se francuskom pokretu otpora i borio se za oslobođenje Pariza.

Malo poznati događaj je pobuna Roma 16. svibnja 1944. u koncentracijskom logoru Auschwitz – danas poznat i kao „Dan otpora Roma".

Kasno priznanje

Zoni Weisz koji je preživio Holokaust bio je prvi predstavnik romske zajednice koji govorio u Bundestagu: u svom govoru na Dan sjećanja na Holokaust nazvao je genocid nad Sintijima i Romima tijekom Drugog svjetskog rata „zaboravljenim Holokaustom".

Zoni Weisz govori u Njemačkom Bundestagu 27. siječnja 2011.

Zoni Weisz govori u Njemačkom Bundestagu 27. siječnja 2011.

I to je točno: desetljećima su progoni i ubojstva Roma i Sintija ignorirani i izostavljani iz diskursa o Holokaustu.

U Zapadnoj Njemačkoj je genocid nacističkog režima nad Romima priznat tek 1982. skoro 40 godina poslije rata. A trebalo je proći još 30 godina da se ubijenim Sintijima i Romima u Berlinu podigne spomenik. Europski parlament je 2015. - 70 godina poslije 2. svjetskog rata - 2. kolovoza proglasio Europskim danom sjećanja na Holokaust Roma.

Do tada mnogi ljudi nisu bili svjesni genocida nad Romima, dok su i dalje vjerovali u povijesno propagirane stereotipe o kriminalu. To je dovelo do njegovanja i učvršćivanja rasističkih normi, koje su se prakticirale još dugo poslije rata - pa i danas.

Zato je bilo jako važno i ostaje važno - stvoriti svijest da diskriminacija Roma i Sintija ima sistemske i povijesne korijene. Ova činjenica treba podsjetiti da Romi - kao i sva ljudska bića – trebaju biti tretirani s dostojanstvom i poštovanjem.

Kako reći neizrecivo?

U našoj stvarnosti, koju oblikuju mediji, centralni instrumenti komunikacije su osobito umjetnost i kultura. Preko njih se pričaju priče koje s jedne strane definiraju same zajednice, a s druge strane ih prosvjećuju i podsjećaju na zajedničke vrijednosti.

Čak oni koji su preživjeli Holokaust tako su našli načina da konačno izraze ono što im se dogodilo - za mnoge je to bilo nemoguće odmah poslije rata. Do tada nisu uspjeli pronaći riječi koje bi spriječile da se povijest ponovi. Zato su mnogi Romi i Sinti – kao i mnogi Židovi - odlučili šutjeti desetljećima.

U stanju progona

Jedan jedini romski redatelj prihvatio se izazova da tematizira genocid nad Romima i desetljeća šutnje koja su uslijedila: francuski redatelj Tony Gatlif.

Njegov film „Liberté"/„Korkoro" (Sloboda/Usamljenost) pokušava nezamislivo učiniti opipljivim. Zasnovan je na istinitoj priči koja se dogodila u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Gatlif je kasnije objavio proširenu verziju priče u knjizi koju je napisao zajedno s Erikom Kannayom.

U filmu se Gatlif odriče kulta žrtve i ne postavlja nikakva moralna pitanja već detaljno dokumentira užasne događaje. Ono što je prikazano je iskustvo ljudske duše u stanju progona. Glavni lik, Rom Toloche, uglavnom govori svojim tijelom, praćen atmosferskom muzikom Gatlifa. Gledatelj je svjedok složenih situacija u kojima dolazi do izražaja i zla strana ljudske naravi. Usprkos višejezičnim dijalozima, nije potrebno poznavanje jezika da bi se razumjelo o čemu ovaj film govori.

Plakat izložbe La memoria invicta

Plakat izložbe La memoria invicta

Otpor kao pamćenje

Gatlif se strogo pridržavao povijesnih detalja. Međutim, rezultat nije jednostavna rekonstrukcija povijesti, već sjećanje pretočeno u film. To je filmski hommage Romima koji su postali žrtve i heroji Porrajimosa i ljudima koji su riskirali svoje živote, da bi im pomogli. Film udaljava publiku od stereotipa kroz odsutnost romantizacije i demonizacije. Složeni likovi, njihova kultura i vjerovanja nisu egzotični, strani ili mistični. Time pruža autentičan uvid u različite načine života koji su se razvijali kroz stoljeća bijega.

Film također pokazuje da neprijateljstvo prema Romima nije počelo s nacistima - niti je s njima završilo. Korkoro jasno stavlja do znanja da su desetljeća šutnje bila izraz i rezultat upravo ove bolne spoznaje.

Ceija Stojka - glas boje

Primjer za to je umjetnica Ceija Stojka (1933. – 2013.), koja je šutnju prekinula tek kada je imala nešto više od 50 godina. Osamdesetih godina prošlog stoljeća počela je detaljno zapisivati svoja sjećanja. Kristalno jasno je pričala o godinama svog djetinjstva u nekoliko koncentracijskih logora, prije nego što je nekoliko godina kasnije počela i slikati na tu temu.

Maria Bogdan CEU Roma Access Programs

Maria Bogdan

Izložba „La memoria invicta“ (Neporaženo sjećanje), koja je otvorena u Sevilli u Španjolskoj u siječnju 2022. prikazuje njezine grafike i bavi se dugogodišnjom šutnjom preživjelih kao oblikom unutarnjeg otpora. Kada je Stojka izašla u javnost sa svojom pričom, postala je snažan glas sjećanja, ikona romskog pokreta i njegove borbe za priznanje. Njezini radovi nas puno uče o moći riječi.

Maria Bogdan je sociologinja i teoretičarka medija. Posljednjih godina posebno se bavila društvenim medijima u kontekstu romskog pokreta. Ovo je prvi esej iz trodijelnog serijala Glas boje o otporu, pripadnosti i otpornosti kao centralnim pojmovima u romskom pokretu. Autorica ih analizira na osnovi značajnih djela iz umjetnosti i kulture romskih zajednica.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic