Migranti štede za plaćanje krijumčara | Panorama | DW | 02.07.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Migranti štede za plaćanje krijumčara

San o boljem životu je za brojne građane Hondurasa jači od svih smrtnih opasnosti. Oni bježe od siromaštva, besperspektivnosti i korupcije - i slanjem novca iz inozemstva uzdržavaju svoje obitelji.

Milijuni ljudi diljem svijeta napuštaju svoje domove i domovine u potrazi za boljim životom (picture-alliance/dpa/D. Bandic)

Migranti u potrazi za boljim životom

Četiri puta je Angel Eric Brandon pokušao stići u SAD. Jednom je upao u zamku meksičkih imigracijskih vlasti, jednom su ga oteli članovi Zetasovog narkokartela, a dva posljednja puta su ga u prelasku granice spriječili američki graničari koji su ovog 25-godišnjaka presreli i vratili natrag u domovinu. Sve to Brandon, koji obavlja tek povremene poslove, priča s dječjim izrazom lica i kao da je to najnormalnije na svijetu. Priča o mjesecima pritvora u zatvoru za deportaciju, krijumčarima koji dodatno zarađuju tako što žene koje su im povjerene prodaju krijumčarskim kartelima koji ih prisiljavaju na prostituciju. O migrantima koji kao slijepi putnici ispadaju iz teretnih vlakova, pri čemu ostanu bez ruku ili nogu. I prelazak preko rijeke Rio Bravo je Brandon već dva puta prošao. "Ponekad rijeka ima opasne struje", kaže on. "Onima koji ne mogu plivati krijumčari daju automobilske gume ili zategnu konopac", kaže on. Onaj tko ne može platiti krijumčara stavlja svoj život na kocku - kao zapravo posvuda na ruti prema sjeveru prepunoj opasnosti.

Ipak kao izbjeglica čovjek mora prije svega biti u stanju sebi moći priuštiti krijumčare. 10.000 dolara su njegovi rođaci morali platiti krijumčarima prilikom posljednjeg pokušaja. I to bez garancije da će uspjeti. "U međuvremenu je cijena porasla na 12.000 dolara", kaže Brandon "jer je sada i Meksiko militarizirao granicu i čak za prelazak granične rijeke između Guatemale i Meksika su potrebni krijumčari." Ranije je to bio najlakši dio - za nekoliko američkih dolara se moglo pristupiti jednom od splavova koji su ljude transportirali na drugu stranu kao droge ili krijumčarsku robu. Brandon u međuvremenu ponovo radi u glavnom gradu Tegucigalpi na održavanju dizala i pokretnih stuba. Dok obitelj ne uštedi novac za novi pokušaj prelaska u SAD.

Izbjeglice iz Hondurasa snimljene u Meksiku (AFP/O. Sierra)

Izbjeglice iz Hondurasa snimljene u Meksiku

San o boljem životu

Zašto to sebi rade? Brandon se smije na to pitanje: "Želim bolji život." To znači, plaću od koje se ne samo ne umire od gladi, već da se također možda može kupiti i kućicu, moped i mobilni telefon. Stalni posao sa socijalnim izdvajanjima tako da čovjek tablete protiv bolova i zavoje prilikom operacije u državnim bolnicama ne mora sam kupovati. I nešto što se novcem ne može mjeriti - spajanje obitelji. Brandonova majka, brat i sestra su već dugo u SAD-u. Brandonu oni jako nedostaju.

"Onaj tko želi u SAD ne dozvoljava da ga zadrže ni Trumpovi zidovi niti njegova kampanja zastrašivanja", kaže Liliana Flores misleći na televizijske i radijske spotove koje je naručila vlada, a koji su financirani kroz američke programe za pomoć. Flores to mora znati. Ona više od desetljeća vodi program koji financira Udruga poduzetnika Cohep, koji siromašne mlade ljude podučava osnovama poduzetništva i dodjeljuje im start-up kredite za pokretanje vlastitog biznisa ili im osigurava stipendiju. 450.000 mladih iz Hondurasa je već prošlo ovaj program. To je kapljica u moru. A ponekad i borba protiv vjetrenjača. Skupa s eksternim savjetnicima i jednim privatnim sveučilištem Udruga poslodavaca je predložila dualnu izobrazbu za automehaničare. Ipak državna ustanova zadužena za davanje odobrenja je odbila ovu inicijativu. "Zašto nam to treba", pitanje je koje su postavili

Policajci uz graničnu ogradu između Meksika i SAD-a (Getty Images/AFP/G. Arias)

Unatoč ogradama i policiji migranti ne odustaju nego čekaju svoju priliku

.

Nekoliko velikih poduzeća posjeduje sve

Honduras je zemlja čije je stanovništvo mlado, 43 posto ljudi su mlađi od 19 godina. Svake godine stotine tisuća se tiskaju na lošem tržištu rada ekonomije koja nema za ponuditi više od slabo plaćenih poslova u poljoprivredi, u uslužnoj djelatnosti ili u prerađivačkoj industriji. U brojnim sektorima postoji upravo samo nekolicina poduzeća koja su u vlasništvu male elite i najvećim dijelom žive od ugovora s državom. Korupcija je široko rasprostranjena. Domaća poljoprivreda nije konkurentna u odnosu na subvencionirani američki poljoprivredni izvoz koji zahvaljujući Sporazumu o trgovini biva uvezen u zemlju bez carina. Bogati žive od svojih prihoda, siromašni nasuprot tome od donacija koje im iz inozemstva šalju članovi obitelji koji su iselili iz Hondurasa. Više od četiri milijarde dolara godišnje iseljeni građani pošalju svojim obiteljima. Novac, koji pristiže u banke i tržne centre, a ne biva uložen u obrazovanje ili investicije. "Izvoz siromašnih", kako je autor Juan Ramon Martinez nazvao ovaj model, je i poslovni model. Pitanje je što će se dogoditi ako se zatvori migracijski ventil, ne samo trenutno u Hondurasu, nego i u svim zemljama između Guatemale i Nicarague. Socijalni pritisak ključa.

Preporuka uredništva