Mišljenje: ″Bilanca užasa″ i ″gnjusna izjava″ Benedikta XVI. | Panorama | DW | 21.01.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Seksualno zlostavljanje u Katoličkoj crkvi

Mišljenje: "Bilanca užasa" i "gnjusna izjava" Benedikta XVI.

Izvještaj o odnosu Nadbiskupije München-Freising prema slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika je "bilanca užasa". A bivši papa Benedikt XVI. je dao izjavu koja je tragičan dokument, smatra Christoph Strack.

Benedikt XVI. i Reinhard Marx

I Benedikt XVI. i kardinal Reinhard Marx su bili minhenski nadbiskupi

Prije nego što je Joseph Ratzinger u travnju 2005. postao papa, kritičari su ga zbog njegove strogosti zvali „oklopni kardinal" (Panzerkardinal). Onaj koji je i u teologiji i u crkvi odlučno i hladno raščišćavao stvari i otpuštao. Ubrzo nakon njegovog izbora za papu uslijedili su izvještaji da se navodni „oklopni" znao i nasmijati i biti blag. Svi su bili začuđeni.

A onda je Joseph Ratzinger dobio još jedan atribut. Jedan od pravnika, čiji se odvjetnički ured mjesecima bavio seksualnim zlostavljanjem u bivšoj Ratzingerovoj Nadbiskupiji München-Freising, tvrdio je da se ovaj, uskoro 95-godišnjak, „ophodio vrlo tvrdokorno". Tvrdokorno protiv optužbi da je prikrivao zlostavljanje.

„Bilanca užasa"

Otprilike 1.900 stranica koje je sastavila minhenska odvjetnička kancelarija o odnosu Nadbiskupije München-Freising prema seksualnom zlostavljanju je zapravo „bilanca užasa". Jedan od odvjetnika je to doslovce i rekao te ponovio više puta. Tih 1.900 stranica su također i dokument crkvene povijesti – one predstavljaju novu dimenziju, novu etapu u rasvjetljavanju slučajeva seksualnog zlostavljanja.

Od 1952. na čelu nadbiskupije bilo je šest nadbiskupa. Svi su oni ili već prethodno bili kardinali ili su kao nadbiskupi imenovani kardinalima. I svih šest su, bez izuzetka, samo u različitoj mjeri, krivi za krivo postupanje u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Od njih šest trojica su još na životu.

Christoph Strack

Christoph Strack

Ratzinger je od 1977. do 1982. bio minhenski nadbiskup, a kasnije je karijeru gradio u Rimu i 2005. čak zasjeo na Petrovu stolicu kao papa Benedikt XVI. Upravo zbog toga je ovoga četvrtka (20.1.) čitav katolički svijet sa zanimanjem gledao u pravcu Münchena.

Stručnjaci su ustanovili da je Ratzinger, koji je pet godina bi na čelu nadbiskupije, morao reagirati u četiri slučaja, ali to nije učinio. Tako su na primjer duhovnici, čija su nedjela zlostavljanja postala poznata, i dalje ostajali u svećeničkoj službi. Sam Ratzinger je dao izjavu na 82 stranice. On odbacuje „tvrdnje", ističe da „nije znao“ ili „ako je bilo važno“ – onda je to bilo njegovo specifično sjećanje. I odlučno je negirao da je nazočio sjednici na kojoj se govorilo o posebno teškom slučaju, koji je također zataškan. Ali, vještaci su podnijeli vjerodostojne dokaze, koji potvrđuju da je Ratzinger bio na toj sjednici.

Crkva sama ne može raditi na rasvjetljavanju

Ratzingerovo svjedočenje je gnjusno, i to je istovremeno tragičan dokument. Izgubite volju dalje čitati kada ovaj fantastični teolog objasni da bi za crkveno-pravni postupak kao preduvjet bio potreban „dovršen zločin u cilju pobuđivanja spolnog zadovoljstva". Imajte na umu – radi se o maloljetnicima!

Tako u pogledu ove studije ostaju važne četiri točke:

1. Toliko je važno što su se odvjetnici u više navrata veoma eksplicitno osvrtali na važnost žrtava koje su preživjele seksualno zlostavljanje, da su im se zahvalili za njihovu hrabrost i otvorenost. Ove kvalitete nisu pak pripisali nijednom pripadniku crkvenog klera. I u pravu su kada zahtijevaju da se otvori ured ombudsmana koji bi zastupao interese žrtava. Radi se o primjerenom odnosu prema žrtvama, zadatku koji crkveni ljudi teško mogu ispuniti.

2. Važno je obratiti pažnju na župe i crkve u kojima su služili svećenici, koji su seksualno zlostavljali maloljetnike. Zajednice, prijatelji, obitelji su se već zavadili zbog sumnji i razočaranja. I ovdje vrijedi sljedeće: crkva se ogriješila u svojoj bazi.

3. Crkva, po svemu sudeći, ne može sama raditi na rasvjetljavanju zločina – državno pravosuđe mora odlučnije intervenirati. To ne pokazuje samo hladna Ratzingerova izjava. Dva dana uoči objavljivanja minhenskog izvještaja u Kölnu, također jednom od žarišta crkvenog zataškavanja, pred sudom je stajao prvi put jedan nadbiskup. Kao svjedok. Svjedok u sudskom postupku protiv jednog svećenika koji je navodno počinio kaznena djela. Crkveni dostojanstvenik, hamburški nadbiskup Stefan Heße, morao je pred sudom odgovarati kratko i precizno, i po riječima onih koji su bili tamo – krotko. To pokazuje da bi se istraživanja tih slučajeva trebali prihvatiti državni odvjetnici i suci. Također i zato da žrtve više ne moraju imati bilo kakve veze s počiniteljima ili organizacijama koje su počinile kaznena djela.

I na kraju 4.: Ova crkva svećenika i biskupa, koja samu sebe uzvisuje i koja skriva vlastitu prljavštinu nije više crkva današnjice. I ako se uopće može naslutiti neka crvena nit u izjavama pape Franje, koje ponekad zvuče čudno, onda je to napor da se održi živom - čežnja za Bogom. A crkva? I ona se tu i tamo spominje. Ali njezina uzvišenost je stvar prošlosti. Hoće li se Katolička crkva moći pomiriti s time?

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic